Rođendansko planinsko krdo

Otprilike prije kojih mjesec dana ili malo više, Ivana je odlučila da će ostvariti ideju slavlja rođendana na vrhu planine. Bio sam polaskan činjenicom da je baš mene pitala hoću li voditi njezinu rođendansku povorku. Zadan je datum, napravljen je Facebook event i pozvani su gosti. Znao sam da će u pitanju biti stvarno puno ljudi jer Ivana ima puno prijatelja – ona je neka vrsta onog što bi spadalo pod kategoriju “Public Figure” i, istini za volju, ide joj puno bolje od mnogih drugih koji bi od toga čak i željeli živjeti. Bih li vodio četrdeset ljudi na planinu? Nema problema! Mislim da ni službena planinarska društva nemaju toliko ljudi na svojim izletima.


Prijeteći oblaci nad južnom stranom Ivanščice

Ivanščica se još jednom ponudila kao logični izbor, a Pasarićev dom je jedini u blizini (bilo nas je sa sjevera, bližeg juga i dalekog, dalekog juga) koji je mogao ponuditi hrane i pića za toliko ljudi. Kako je južna strana Ivanščice sunčanija i ima puno više lijepih mjesta za obići, odlučili smo se baš za nju. Planinari koji znaju južnu stranu sad već u glavi otprilike imaju zamisli o tome koje bi se rute mogle odabrati. Kako procijeniti koja je kondicija svih tih silnih ljudi? Kako ne pogriješiti? U svakom slučaju, uvijek računajte da ljudi neće moći i svejedno ih bacite u vatru pa ćete se onda svi skupa lijepo iznenaditi kada će uspjeti.

– Halo? Gospon Pasarić? Mi u subotu dolazimo na vrh Ivanščice. Moja djevojka ima rođendan pa bi kod vas to proslavili.
– Ma nema problema. Koliko vas ima?
– Četrdeset nas dolazi…
– Molim?
– Četrdeset nas dolazi. Pripremite grah i pive!


Mlade nade planinarenja – svaki planinar će reći da je ovo lijepi prizor

Dogovor je bio parkirati automobile u Juranšćini na parkingu o kojem smo čitali u jednom opisu putaali izvidnica je ranije zaključila da je taj parking nepostojeći. Ako i postoji, je li to parking na kojeg može stati deset ili više automobila? Odlučili smo se ipak za Belec. Jedna ekipa je parkirala kod Crkve sv. Marije Snježne, a druga kod škole. Bila je to vesela i nadobudna ekipica glasnih i nasmijanih ljudi. Priznajem, u početku sam se malo bojao da bi im put koji nas čeka mogao skinuti osmijehe s lica. Pokazivao sam nekima kud točno idemo: “Vidite tamo onu utvrdu? E, to je utvrda Belecgrad i nju ćemo malo obići.” Mislim da je baš prošli tjedan bila godišnjica probijanja kroz Belečki kanjon smrti. Službeni naziv tog kanjona smrti je Kopanja i ljudi tvrde da nije toliko strašna ako sunce ne tuče i ako po putu nema lišća do koljena. Inače, mislim da od kraja 13. stoljeća nije bilo toliko ljudi odjednom na utvrdi Belecgrad.

No, zašto ne odmah obići i Babin Zub pa preko Beliga za vrh Ivanščice? Kao što možete vidjeti, odlučio sam imati puno povjerenje u našu malu planinarsku skupinu. Istini za volju, prigovaranja je tokom cijelog puta bilo malo (ili su to radili dok ih ja nisam čuo). Bili su dobro opremljeni pa nisam ni ja imao razloga za prigovaranje. Jedina negativna stvar tokom cijelog puta je bila kad je slavljenica imala problema sa želucom tamo negdje prije Babinog Zuba. Da bi malo olakšali put, zaobišli smo Belige koje su ionako vrh s kojeg pogled zakriva okolno drveće. Mnogi su me pitali koliko još do kraja, a na to se odgovoriti može samo jedno.

Always say to your companions: “Just a little bit to the top!”


I na planini treba biti u punom sjaju

Nakon preko tri sata i prehodanih deset kilometara, ekipa je počela dolaziti na vrh. Jednostavno sam uživao u činjenici da smo zauzeli oko pet-šest klupica, a pogledi ostalih koji su se nalazili kod doma su bili neprocjenjivi. Uskoro nam je poslužen grah, a neki su počeli opasno piti i nalazili jako zabavnim da vođu puta napiju. Uvijek uslužni i prijazni domaćini iz Pasarićevog doma su donijeli Ivani rođendansku pitu od jabuke, a četrdeset je glasova pjevalo “Sretan rođendan ti”. Vrijeme nas je služilo gotovo savršeno, a malo oblaka je došlo kao naručeno prilikom uspona. Kod Pasarića samo sunčano kao i cijela rođendanska atmosfera. Da, to je blagoslov boga planine za odvažne i voljne. Poslikali smo se svi zajedno da imamo taj povijesni trenutak za vječnost.

Put dolje je bilo puno lakše za pogoditi. Trebali smo samo ići desno-desno-lijevo. Tako to barem zvuči u teoriji. No, nije bilo razloga za strah jer smo se nedavno ovim putem penjali, ali i spuštali. Godišnje doba može igrati veliku ulogu u prepoznavanju izgleda staze pa su neki od nas imali problema jer je zadnji put dio rute bio prekriven snijegom. Ništa nas nije moglo zaustaviti, a okrijepa je očito dobrodošla te smo jurišali prema početnoj točci. Pred sam kraj smo se (kao pravi hippiji, kaže Igor) malo zaustavili na livadici s lijepim pogledom na okolni krajolik.

Sveukupno smo prošli oko osamnaest kilometara u pet-šest sati hodanja. Što reći? Kao veliki ljubitelj planina i dugotrajnih boravaka u prirodi, moram pohvaliti cijelu ekipu. Pokazali ste pravi planinarski duh! Vodim vas kud god hoćete 🙂

Sretan rođendan Ivani još jednom i vidimo se u planinama!

* * *

Što ti misliš? Komentiraj: