Kapetan Fantastični i uvjeti slobode

Nakon Manchester by the Sea i Moonlighta, na red je došao i Captain Fantastic. Rekao bih da me Kino Gaj pokušava rastužiti jer apsolutno sve što smo u zadnje vrijeme gledali (a gledali smo u našem malom lokalnom kinu) je bilo pomalo depresivno, ali to bi bilo pogrešno pripisivanje krivnje. Doista, svi u zadnje vrijeme nagrađivani, koliko-toliko popularni filmovi bi se mogli svrstati pod kategoriju teške drame okarakterizirane grebanjem malo dublje od same površine. Ako niste (samo) fanovi super junaka, brze akcije i površnih emocija, mogli bi baciti oko na navedene filmove.

Iako je jedna od podkategorija ovog filma komedija, mogli bi ostati razočarani ako očekujete samo to. Film dodiruje mnoge škakljive teme našeg društva, moglo bi se čak reći da zadire u tabue koji se kod mnogih od nas nalaze visoko na pijedestalu zabranjenog – u neke stvari se jednostavno ne dira. Sam način života, (pop) kultura, odgajanje djece, obrazovni sustav i preispitivanje samog znanja.

Na slobodi

Ben (Viggo Mortensen) je otac šestero djece i sa svojom ženom ih je odlučio odgojiti izvan onog što bismo zvali modernim sistemom i/ili kulturom (radnja je smještena u Americi koja se gleda kao zemlja začetnica danas uobičajenog, brzog i “modernog” načina života). Uskoro smo suočeni s naglavačke izvrnutim vrijednostima u kojima otac djeci daruje noževe, lukove i strijele te literaturu koja bi se inače smatrala neprimjerenom za njihove godine. Preživljavanje je bitno, a za to treba biti i fizički i mentalno spreman. Film započinje lovom na jelena u kojem sudjeluje cijela obitelj; od najmanjeg pa do najvećeg – svi su namazani blatom radi kamuflaže. Najstariji sin, Bodevan, ubija nožem jelena te jede njegovo srce kao dio rituala u kojem prestaje biti dječak i postaje muškarac. Da, nije baš klasični nedjeljni obiteljski izlet.

Sva djeca se školuju kod kuće: čitaju svjetski poznata književna djela, proučavaju kvantnu teoriju, fiziku, matematiku, glazbu. Meditiraju te prolaze svakodnevni rigorozni fizički trening, znaju preživjeti u divljini o čemu većina nas iz civilizacijske kolijevke, držeći se za skute majke kulture, nemamo pojma. Ono što, recimo, razlikuje Kapetana Fantastičnog od Into the Wild je činjenica da je jedna stvar odlučiti otići sam izvan civilizacije, a drugo je povući za sobom čak šestero djece – razina odgovornosti jednostavno nije ista. Za takvo nešto treba čvrsta odluka i preuzimanje pripadajuće količine odgovornosti.

Ben i njegova žena Leslie su donijeli tu odluku. No, kad smo mi uvedeni u radnju, Leslie je već jedno vrijeme u bolnici. Ona ima bipolarni poremećaj, mora uzimati tablete, ima halucinacije i ne može više ostati sa svojom obitelji u njihovom šumskom domu. Događaj koji pokreće cijelu radnju je njezina smrt zbog koje se Ben i djeca moraju (ponovno, a neki po prvi puta) suočiti s civilizacijom. Tu dolazi do nekih humorističnih situacija u kojima se vidi da su “šumska djeca” totalno neprilagođena našoj kulturi, a kako i ne bi bili? Kultura, možda više od svega, je naučena, a pozitivna stvar je da se u ovom filmu to sasvim jasno prikazuje. Tako Bodevan zaprosi djevojku Claire koju tek upozna, provede jednu večer s njom, poljube se par puta i osjeti prvi puta divljanje endorfina u svom tijelu.

Zaja: What’s Cola?
Ben: Poisoned water.

Na udaru se možda najviše nalazi obrazovni sustav za koji se u jednom trenutku kristalno jasno pokazuje da ne valja. Stariji sinovi od Davea i Harper (sestre od Leslie), Justin i Jackson, nemaju pojma što je to Povelja o pravima dok Benova najmlađa kćer Zaja, uz objašnjavanje što je to svojim riječima, zna citirati cijeli dokument napamet. Djeca su u službenom obrazovnom sistemu nemotivirana i ne zanima ih ono što su primorani učiti. Najveći problem je u tome što se uči puno stvari koje nemaju nikakvu praktičnu primjenu – štrebanje i učenje bez unutarnje motivacije ima svoje granice. Druga stvar je i nezanimljiv način na koji se razna znanja prenose. O omalovažavanju nekih znanja ne moramo ni pričati. Danas su svi ili pravnici ili ekonomisti, ostali su ostali. Prirodni znanstvenik je previše apstraktan ako nije inženjer, a da ne govorimo o npr. jednom profesoru filozofije. Zanimljivi moment u samom preispitivanju znanja se događa kad se Bodevan naljuti na oca i kaže mu: “Osim ako se ne može pročitati u knjizi, ja ništa ne znam!” Fascinantno je da to kaže jedan momak koji može preživjeti sam u divljini i barata s mnogo više praktičnog znanja od svojeg “civiliziranog” vršnjaka. Radi se o gradaciji pojma “praktično”, a jasno je da on misli na kulturno uvjetovanu stranu praktičnog.

Fenomen pogreba ili kako se otkopati iz obrazaca

Naši kršćanski prijatelji neće biti zadovoljni ovim filmom. No, ljudi koji se drže pravila i rituala vrlo striktno općenito neće biti zadovoljni ovim filmom. Ben s djecom dolazi nekonvencionalno obučen na pogreb svoje žene, to jest njihove majke. Svećenik govori neke prilično začuđujuće stvari o Leslie (Ben i djeca se čude onom što čuju), a uskoro Ben preuzima riječ (što se na kršćanskom sprovodu ne radi jer glavnu riječ ima svećenik) i kaže da Leslie nikad ne bi željela ovakav sprovod. Dapače, ona je prakticirala buddhizam i želi pogreb uz pjesmu i ples. Treba slaviti život i biti sretan što je voljena osoba doživjela promjenu koja znači, iako malo uvrnuto u ovom slučaju – probajte pratiti, da smo živi. Smrt je samo radikalna i očevidna promjena, ali u svojoj biti se ne razlikuje previše od ostalih, “manjih” promjena u našem životu. Naš um, kao i većina stvari u svemiru, pokušava pronaći i ostati u tzv. komfornoj zoni i svaka promjena se gleda kao ugroza za našu inertnost i lijenost.

First of all, Leslie practiced Buddhism, which to her was a philosophy and not an organized religion. In fact, Leslie abhorred all organized religions. To her, they were the most dangerous fairy tales ever invented, designed to elicit blind obedience, and strike fear into the hearts of the innocent and the uninformed. To her, the only thing worse than death would have been the knowledge that her rotting flesh was to be trapped for all eternity inside a big box, and buried in the middle of a fucking golf course. Although the absurdity of being eulogized by someone that didn’t even know her has exactly the kind of comedic flourish that Leslie would have cherished. If nothing else, she had a sense of humor. I want to read something to all of you, so you’ll know what I mean. Leslie’s last will and testament. And I quote, “in the event of my death, I, Leslie Abigail Cash, as a Buddhist, wish to be cremated. My funeral, such as it is, shall be a celebration of the life cycle, with music and dancing. After, it is my expressed desire that my ashes shall be taken to a nondescript location, preferably public and heavily populated. At which point my ashes, promptly and unceremoniously, are to be flushed down the nearest toilet.” End quote. Now that’s comedy.

Bena prisilno izvode iz crkve. Na ostatku sprovoda ne sudjeluju jer djed (otac od Leslie) prijeti da će pozvati policiju. Trenutak u kojem bi možda trebalo zamijetiti da se tu uopće ne poštuje volja preminule što nas dovodi do zaključka: to zapravo nije njezin sprovod, to je uvijek i isključivo sprovod za one koji ostaju i one koji su tokom vremena koje im je dosad dato propustili naučiti da ako nekog voliš onda i poštuješ njegove želje i odluke.

Veliki Platon i samorealizacija

Kroz cijeli film se može osjetiti filozofski duh, jako prisutan u odgoju koji su Leslie i Ben odabrali za svoju djecu. Mnogi pedagozi i tzv. stručnjaci za to područje će se složiti da postoji adekvatno vrijeme kada je dijete spremno za određene koncepte i ideje. No, odgoj temeljen na istini se ne može skrivati iza dimnih zavjesa i  to nam se može samo vratiti kasnije u životu. Kaže se: “pa to su bijele, male laži”. Ali, to su TOČNO takve koje bi mogle i koje će na kraju prerasti u velike i kritične. Otvorenost, zaigranost i iskrenost – to su osobine koje vaša djeca žele vidjeti na vama. Ne artificijelnost i muljanje!

Uskogrudnost, bahatost i preizraženi ego često prate ekstremni stavovi i dogmatizam. Suočen s nekim činjenicama (a nijedan pogled ni plan nije bez manjkavosti), Ben odlučuje ostaviti djecu kod njihovog djeda i bake. Djed potencira ideju da je Ben kriv za sve što se dogodilo i njegovoj kćeri, a i što se događa njegovim unucima. Iz perspektive sistema i ustaljenih običaja, Ben može izgledati kao da maltretira svoju djecu, opstruira njihovu budućnost, a sve samo zato da bi ostvario svoje sulude ideje o tome što je najbolje za njih. Mogu samo nagađati koliko je težak udarac za roditelja kada shvati da je možda pogrešio u onome što je najbitnije u životu ukoliko se odlučite imati djecu – pružiti im i dati najbolje uvjete da se snađu u ovom svijetu.

Neopisiva je i Benova sreća kad su mu se, slomljenom i razočaranom, njegova djeca vratila. Za kraj se događa još malo užasa za kršćane: Ben i djeca po noći otkopavaju Leslie i vode je na kremaciju (u prirodi, naravno).

Nai: Let’s dig. Otherwise she has to lie under that bullshit forever.

Čak i bez spominjanja filozofa kraljeva i Platonove Države, jasno je da je ovo njegova baština. Najljepši momenti ove priče su baš oni kada Ben sam počne sumnjati u plan za odgoj svoje djece. Sumnja – često zagorčava naše živote, ali ona je nepobitni znak učenja i napretka. Sumnjaju oni koji se mogu staviti u tuđu poziciju, pogledati stvari iz drugog gledišta, a sasvim lako bi moglo biti da će ta osobina biti krucijalna ukoliko želimo promijeniti ovaj svijet nabolje.

If you assume that there is no hope, then you guarantee that there will be no hope. If you assume that there is an instinct for freedom, that there are opportunities to change things, then there is a possibility that you can contribute to making a better world. – Noam Chomsky

*       *       *

Što ti misliš? Komentiraj: