Belečka plišana medvjedićica

Naši marljivi prijatelji iz MZM-a tu i tamo organiziraju planinarske izlete koji ponekad imaju začuđujući odaziv. VAKUUM ekipa gotovo svaki vikend provodi u prirodi, baveći se nekom fizičkom aktivnošću te je bilo samo pitanje vremena kad ćemo pojačati redove i udružiti se ponovno s mladima iz Marofa. Susreli smo se s Darijom i MZM-om već jednom prije u suradnji oko organizacije izleta na Milengrad – jednu od utvrda južne Ivanščice koju morate posjetiti (ali s malo više vode i hrane nego što smo mi OVDJE ponijeli). Ovaj put cilj je bio pregaziti južnu stranu Ivanščice, a neke od točaka interesa su bile i utvrda Židovina, vrh Ivanščice, Hanjžice, Mindžalovec te utvrda Belecgrad. Što smo od toga uspjeli obići, a što nismo – pročitajte u tekstu koji slijedi!

Imali smo zadani plan koji je izradio Dario – iskusni planinar, a uskoro će biti i, službeno, planinarski vodič. Uvijek je lijepo vidjeti još fanatika i obožavatelja planine. Ako ništa drugo, ne osjećate se tako usamljeno u svojoj ludosti. U 9:00 smo se našli kod prostora MZM-a te smo oko 9:15 krenuli prema Belecu gdje ćemo ostaviti automobile. Družina se sastojala od petnaest hrabrih planinara, željnih vrhunaca i friškog zraka. Uz, sad već, standardnu postavu 3M&B, od VAKUUM-ovaca su nam se pridružili i Tena, Miro, Bojan i Lazar. Zanimljivo mi je kako uvijek moram posebno spominjati osobu koju ovaj puta neću imenovati, a koja ima tu čudnu naviku da svaku subotu napravi neku spačku, koliko drugima-toliko i samom sebi, a zbog čega često propusti fenomenalni nedjeljni ranojutarnji (cjelodnevni) provod. Noć ga košta lijepog dana, a reći ću samo da se počeo družiti i s varaždinskim plavim anđelima. Čestitam trovač!

Nisam do kraja siguran, ali u početku je bilo jedno pola sata asfaltnog tabananja – pojava kad u gojzericama hodate po asfaltu. No, trebalo je još jedno duže vrijeme da bi došli do šumskog puta ili nečeg sličnog magistrali Luke Baretina sa sjeverne strane. Uskoro gacamo po blatnoj stazi koja će nas pratiti gotovo cijelim putem. Bili smo već na dobrom osmom kilometru kad smo došli do lovačke kuće kod koje su lovci već imali feštu. Neki od nas su već tu sanjarili o hladnom pivu na vrhu, a ni gemišt ne bi bio za odbaciti. Gospoda lovci su nam rekli da smo traženu Židovinu gospodina Zabavnika prošli i da bi se morali vratiti. Srećom, greška nije bila kobna pa smo samo malo, gotovo zanemarujuće, produžili našu rutu.

Ovaj dio će vjerojatno posebno zanimati našeg dragog Mareka koji se, jadan, naslušao o toj Židovini kao da je neko epsko mjesto. Cijelom završnom dojmu nisam ni ja baš pomogao s konstantnim spominjanjem te utvrde kao mjesta na kojem su nekad vještice sa svojim muškarcima, ali i međusobno, orgijale. Literatura i ono nešto sitno što ima napisano o utvrdi Židovina na međumrežju nam govori o utvrdi koja je slabo očuvana jer je zadnji vlasnik, gospodin Zabavnik (nemam pojma zašto me to još uvijek toliko zabavlja!), dao porušiti sve zidove. Zašto se tom gospodinu točno pomutilo u glavi, ne znamo! No, možemo biti sretni što se taj nije dočepao Belecgrada pa i njega odlučio demolirati i poslati u zaborav. Moguće da sam sve već rekao, ali ta Židovina je totalno razočaranje za nekog tko bi pomislio da je došao vidjeti zidine i utvrdu. Znači, to je nekakav mali zečji zidić kojeg dijete može preskočiti. Vrijedi li obići to mjesto koje se nalazi na 692 mnv? Pogled je tako-tako, ali proplanak u sredini (koji je nekad možda bio središnji dio utvrdice – naime, nije ona nikad ni bila toliko velika kad je postojala) je dobar za odmor čak i veće skupine ljudi. Ono što vas uz mjesto za odmor može zanimati je i žig BPP-a. Naime, Židovina je treća kontrolna točka na Belečkoj planinarskoj obilaznici. Eto Marek, sad sve znaš i vidiš.

Vratili smo se natrag do lovačke kućice, a Dario je nabrao luk. Matej je bio jedan od onih koji su ga probali, a Monika to baš i nije najbolje prihvatila.

Mo: Sad se buš sam ljubil.
Mat: Znači kak i do ve.

Slijede dva i pol kilometra do vrha, ali poštena dva i pol kilometra. Uspon postaje naporniji, Ivanščica sad već grize sa svojim starim i oštrim zubima. Negdje oko 700 mnv počinje snijeg te je kretanje nešto usporenije, a pogotovo se lošije tu provode naši prijatelji koji su došli u patikama. Dario je lijepo naveo kakvu opremu polaznici trebaju (onaj status o snijegu na FB događaju dan prije), ali avanturista uvijek ima. Jednostavno ne mogu, a da se ne prisjetim Milengrada kad su neki došli u bijelim patikama i onda ogreznuli u blatu. Tonuli su i tonuli, a meni su suze išle niz obraz. Nisam siguran je li to bilo od tuge ili smijeha.

Lacoste ti tu, dečec, ne služi
Gojzerice nose planinke i gorski muži
Nemoj paradirati s obućom za disko
Dok je mokro onda je i sklisko.

Kod Pasarića je bila gužva tolika da su nesretnici morali vani sjediti na povremenom vjetru i, još uvijek, zimi. Nadobudno smo ušli unutra, ali to je bilo stvarno uzaludno – Pasarić je krcat i to u onoj mjeri kao da je netko nabacao krumpir na hrpe samo što su ovo ljudi. Gori su od krumpira po tome što govore i buče. Pogled je na nama uvijek kad uđemo. Pomislim ponekad da nas je netko prepoznao budući da smo tu često, a i izvještavamo prilično školski o svakom pohodu. No, onda sam osjetio zadah uzaludnosti i pustio slavi da dođe u nekom drugom, budućem trenutku. Okupirali smo kućicu preko Pasarića i otkrili da je i tamo prilično ugodno, zapravo i mnogo ugodnije jer nema toliko ljudi. Nakon što smo sve pojeli, neki ritualno popili pivo na vrhu te se odmorili, krećemo do piramide da bi se slikali i imali dokazni materijal za sve skeptike.

Tu smo negdje blizu prevaljenog desetog kilometra kad krećemo dalje. Idemo natrag na jug, a prva postaja su nam Hanjžice. Maja i ja smo prošle godine tamo bili pa smo bili zaduženi za predvođenje cijele skupine. Dario je prepustio vodstvo nekom drugom i grdo se zajebal (oprostite na izrazu)! Tko nas bolje pozna, zna da smo Maja i ja pakleni par koji luta šumama nekad tako strastveno da često ne znamo gdje smo. Moja teorija je da avantura tek onda počinje, ali to kvari pomno osmišljene planove, dodaje minute i kilometre na cijelu ekspediciju, a nekad dovodi i do žustrih svađa i rasprava o tehnologiji, logici i snalaženju u prostoru općenito. Da, Maja i ja smo krivo skrenuli pa smo promašili Hanjžice. Počeo je tada onaj bizarniji dio puta. Skrenuli smo nekud u snijeg i iz suosjećanja nismo nastavili jer su neki bili u patikama. Bojan je počeo bušiti rupe u snijegu što nam je bilo posebno fascinantno. Bušio je pa zatrpavao i na kraju dobio živu modernu umjetnost. Odlučili smo da će on odsad voditi umjetničke radionice u VAKUUM-u.

Pribrali smo se pa odabiremo rutu te se spuštamo dok snijeg polako postaje blato, a čista obuća dobiva oznake pravog svinjca. Upozoravam skupinu da pazi da ne padne i onda sam padam – dovoljno spretno da se minimalno uprljam. Put vijuga, zaobilazimo i preskačemo palo drveće. Dario nije siguran kud sad moramo ići, ali ga ja huškam da idemo samo naprijed. “Mora da je onaj vrh to što tražimo” – kad to čujete, znajte da ćete se uskoro izgubiti i požaliti što ste ikud išli. Popeli smo se na jedan vrh i to, naravno, nije bio taj koji tražimo, a tražili smo Mindžalovec (BPP, KT 2, 659 mnv). Srećom, slijedeći vrh na koji smo nabasali je bio Mindžalovec. Mali odmor, udaranje žiga u dnevnike i uživanje u pogledu na utvrdu Belecgrad.

Do početne/završne točke nas čeka još 5 kilometara koje prevaljujemo u otprilike sat i pol. Od toga je opet nešto asfaltnog tabananja, ali pogledi uz zalazak sunca oduzimaju dah. Ako do onda netko nije bio siguran da se isplatilo ići, sada je bilo sasvim jasno. Pred kraj se dio ekipe odvaja i ide direktno preko polja do automobila, a mi, po savjetu Darija, pratimo cestu. Konačno dolazim i do te famozne prve kontrolne točke BPP-aCrkva sv. Marije Snježne u Belcu. Obrambeni zid stoji oko same crkve, a sva vrata su nažalost bila zatvorena. Žig čuvaju negdje unutra pa sam zamolio Mateja da me poslika pred crkvom (ionako bih izgorio da probam ući na to sveto mjesto). Ovom slikom sam uspio završiti cijeli Belečki planinarski put. To bi značilo da sam jug manje-više osvojio, ali tu ostaje još Pusti Lobor koji je moja sljedeća meta prije nego se odlučimo za transverzalu Ivanščice koja će trajati barem 15 sati.

Sveukupno smo prehodali 19 kilometara, a odvažnoj ekipi stvarno sve pohvale! Ovo je bila izvrsno iskorištena nedjelja u prirodi. Nadamo se da ste i vi negdje uživali, a ako niste, svakako iskoristite sljedeći vikend. Vidimo se na planini!

*       *       *

 

Što ti misliš? Komentiraj: