Back to the Wolf pack – Ravna Gora (Kamenica/preko Babica)

Svanuo je prekrasan dan! Mobitel mi je u subotu pred kraj dana zvonio kao lud, a to su bili sve redom moji suplaninari koji su se pitali idemo li iako će padati kiša? Vrijeme navečer, dan prije polaska, nije bilo obečavajuće. Padala je nekakva kišica, na trenutke slabija pa onda jača. No, krenuli smo i po gorem. Naposljetku su svi strahovi pali u vodu.

Već dugo nisam odlučio niti sam imao priliku voditi veću skupinu ljudi na planinu. Odustao sam od toga tamo negdje prošle godine kad sam vidio da se na taj način komplicira inače lijepa jednostavnost odlaska u prirodu. Čini se da sam uspio zaboraviti sve gnjavaže i beskrajne dogovore oko polazišnih točaka i ruta te sam se nekako našao vodeći skupinu od devet nadobudnih, mladih planinara. Trebalo nas je biti dvanaest, ali dvoje je otpalo, a treći je špijunirao neprijatelja i bančio cijelu noć pa se nije uspio probuditi na vrijeme. Da, gospodine Gulash, o vama govorim! Ivanščica se nametala kao prirodni prvi izbor jer je Mrzljak na ovim prostorima standard, a da koliko-toliko možete biti sigurni da će i oni slabije kondicije moći proći stazu. Ako sam iskren: Mrzljak nam je već pomalo dosadan. Okej, meni je Mrzljak već dosadio! Moj avanturistički duh žudi za dužim i nepoznatim rutama. Osjećam da je proljeće u blizini što mi dodatno stvara pritisak pod lutalačkim tabanima. Kako neki ljudi sanjaju o slavi, novcu, automobilima ili nekim drugim poželjnim stvarima, tako ja sanjam o beskrajnim planinarskim stazama, napuštenim proplancima i totalnom stapanju s prirodom negdje u srcu divljine.

Ideja da opet krenemo k Ravnoj Gori došla je od mojih suputnika. Zbog dugog mozganja o Ivanščici, zaboravio sam sve druge opcije. Da bi pokazali ljudima malo raznovrsnosti, nismo krenuli od Trakošćana nego kroz Kamenicu. U Kameničkom Podgorju smo ostavili automobile na jednoj divljoj lokaciji koja je sasvim dovoljna za parkiranje dva automobila. Put do Filićevog doma zapravo i nije zahtjevan. Cijelo vrijeme, uz par manjih uspona, pratite šumsku stazu dok ne dođete do križanja koje vas desno vodi do Hudog Vihera (potok uz Predragov put), a lijevo su oznake za dom. Mi smo ovaj put odlučili ići do vidikovca što se pokazalo izazovnim, ali zbog pogleda na kraju se isplatilo. Vidikovac s križom se vidi već iz Kamenice, a s njega se pruža pogled na cijelu Ivanščicu, a u daljini se na zapadu vidi Strahinjščica (velika želja mi je ponovno se tamo zaputiti), a istočno je naše drago Čevo koje se malo odvaja od ostatka brda/vrhova Ivanščice.

Nakon vidikovca krećemo po hrptu, kroz stazice, borove šumice sve do poučne staze. Tu možete skrenuti desno prema domu (standardna ruta, a doznali smo da je i jedina – barem službena), a lijevo je poučna staza. Tu se nalaze neke table s nazivima biljaka i drveća, ali smo zapazili da trenutno s tih slika ničeg u prirodi nema. Priroda spava, ali uskoro će se probuditi. Uskoro dolazimo do stijena po kojima se uz adekvatnu opremu možete penjati. Dolazimo do nečeg što izgleda kao mala pećina, a na sredini se nalazi i ukrug poslagano kamenje koje bi trebalo označavati položaj ognjišta. Zapitao sam se kako nikad nismo bili ovdje? Gledam baš kartu i sad mi je tek sinulo: pa to mora da je Hudo duplje! Često sam se zapitao što je to točno, a sad smo intuitivno došli do ovog mjesta. Planinarske oznake vas vraćaju natrag, ali mi smo odlučili malo zapapriti cijeli pothvat i popesti se preko “divljeg” puta. Kamenje je prilično nestabilno, a ni blato te otpalo lišće nam baš nisu pomagali. Na kraju smo svi došli do vrha živi i zdravi. Lica naših penjača su otkrivala da im se ovo posebno sviđalo.

Za kojih deset minuta smo po označenom putu stigli do Filićevog doma gdje su nas dočekali planinari i tri psa. Svi su uživali u sunčanom i lijepom vremenom. Pogled je opet bio zapanjujuć. Odlučili smo prošetati do planinarske kuće Pusti Duh te usput do paraglajderskog uzletišta s kojeg se također pruža fascinantan pogled te piramide na koju se nemaju svi hrabrosti popesti. Na piramidu sam, naravno, krenuo prvi, a za mnom su redom išli Matej, Monika i Maja. Ostatak ekipe je nešto jeo i pio, a onda su odjednom nestali. Pretpostavili smo da su krenuli prema Pustom Duhu. Kad smo se spustili i krenuli za njima, uskoro smo ih vidjeli kako se vraćaju.

Šta se vraćaš koja pička materina? – primjer uzvika uz dernjavu, signalizaciju rukama te fućkom između naših dviju skupina. Nažalost, između nas i njih su se našli neki jadni ljudi koji su se preplašili i mislili da se obraćamo njima.

Pusti Duh je intimniji od Filićevog doma, a meni je osobno draži. Šteta što je danas bio zatvoren. Regrupirali smo se i vratili do Filićevog doma. Ušli smo glasno i vidno žedno. Ubrzo su pale narudžbe za planinsko pivo (prvo pivo koje naručite kad dođete na vrh planine; ova ostala koja slijede su opet normalna piva). Tamno Velebitsko je bilo na repertoaru, a zalihe doma bile su opasno pri kraju. Poslije je ostao još Karlovac i Pan, a mi smo naručili prvu opciju (Kreč, budi ponosan!). Pisao sam već o tome i uvijek naiđem na velike probleme na ovom mjestu. Naime, vrlo je teško opisati kakva je to pozitivna dreka kad ekipa VAKUUM MET dođe u dom. Opet je tona hrane bila na stolu, a kućepazitelj doma nas je samo gledao. Teško što može nadmašiti onaj novogodišnji uspon na Ivanščicu kad sam nosio 65 litarni ruksak pun hrane, ali ovo danas se moglo računati kao opaka konkurencija. Gledajući nas, bezazleni promatrač bi mogao pomisliti da neki na planinu dolaze samo radi hrane i piva. To je donekle točno i mislim da se nitko tih stvari ne bi trebao sramiti. Zapitali smo se čemu služi Filićeva soba koja je uvijek rezervirana. Je li moguće da je to soba za swinganje pa nas je prefrigani Filić već pretekao u našoj najnovijoj poduzetničkoj ideji?

Nekima se žurilo pa smo krenuli natrag. Trebalo nam je otprilike jedan sat od Filićevog doma do početne točke. Na povratku je bilo padanja – neka od njih su bila slučajna, a neka namjerna. Naš Igor je razradio tehniku spuštanja u kojoj padne na druge tako da zapravo oni padnu, a on se zadrži na nogama. Tako je pao na Ivanu (ponovno) te su završili u lišću i srećom ne u blatu. Marek je trčkarao okolo cijelim putem, a njega opet ili nema ili ima najmanje na slikama jer je on naš službeni fotograf. Okinuo je tako jednu jubilarnu fotku kod pojila za divljač, a već blizu početne točke smo našli nečiju klet s prekrasnom drvenom njihaljkom koju smo jednostavno morali isprobati.

Ravna Gora je često odredište planinara i ostalih ljubitelja prirode, a VAKUUM MET ekipa Vam od srca preporuča, ako već niste bili, da je posjetite! Ako niste za monotoniju (koju malo razbija potok Hudi Viher) onda Predragov put neće biti opcija iako je to najlakši, ali najduži put do vrha. Iz Trakošćana često ljudi idu, ali je duže nego put iz Kamenice. Postoji i opcija preko Velikih Pećina (ostavite automobil npr. u Bednjici) za koju piše da je najatraktivnija, a ondje ima i ferata. Koji god put izabrali, nećete se uskratiti za prekrasne prizore čiste i neukaljane prirode. Vidimo se u planinama!

VAKUUM MET

Što ti misliš? Komentiraj: