Važnost vlažnih mjesta – Pohod uz Muru

Iako VAKUUM MET specijalizira pohode na planine, nismo isključivi što se tiče drugih zanimljivih izleta u prirodu. Tako smo se ovu nedjelju odlučili priključiti pohodu uz Muru u Svetom Martinu na Muri (mjesto Žabnik), a sve povodom Svjetskog dana zaštite močvarnih staništa (World Wetlands Day) koji je službeno 2. veljače.

Trebalo nam je malo iznad pola sata da dođemo iz Varaždina do Žabnika. Dobri redar (koordinator parkinga) nas je uputio gdje da se parkiramo te smo uskoro bili na “upadu”. Startnina se plaća 50 kuna, a uz kupon za piće (čaj ili kuhano vino) i grah, dobiva se i ogrlica-suvenir od drva. To nam se jako svidjelo i super je ideja za usrećiti prirodoljupce.

Začudila nas je brojnost (do 200 ljudi sigurno) entuzijasta od kojih su neki bili u punoj ratnoj spremi (bilo je tu Mammuta i Jack Wolfskina), a neki u običnim čizmama i martama. Oprostite mi, to je profesionalna deformacija planinarskog modnog kritičara. Bilo je Hrvata, Slovenaca i Austrijanaca, a svi smo prije pohoda poslušali pozdravni govor na hrvatskom, slovenskom te njemačkom jeziku. Moram priznati da je predsjednik Javne ustanove Međimurska priroda bio prilično zabavan rekavši da je bijela roda neki dan došla u ove krajeve, a to po narodnom vjerovanju znači da će biti djece. Poželio je svim okupljenima da nađu svoj grm uz Muru. Kod starog mlina koji je trenutno u stanju restauracije nalazi se labirint ljubezni koji po ideji i izvedbi jako podsjeća na rad jednog varaždinskog duhovnog učitelja. Priča o bijeloj rodi i labirint ljubavi možda stvarno znače da se uz Muru događaju neke uzbudljive stvari (ili da pada natalitet pa je potrebna intervencija).

Bilo je otprilike 10:45 kad smo krenuli na put (krug) uz Muru koji je dug osam kilometara. Prvih tri i pol kilometara se ide uz Muru, a onda se skreće u unutrašnjost te prolazi uz rukavce, bare i, nazovimo to, jezerca. Podsjetilo nas je to malo na prošlogodišnji pohod po Ludbreškoj planinarskoj obilaznici koja je bila novo iskustvo, ali na dijelovima monotono. Ovo je bio, očekivano, gotovo cijelo vrijeme ravni teren. Zima i snijeg daju bajkoviti ugođaj, ali ima to i nekih svojih negativnih strana kao što su jednoličnost prizora ili neznanje jeste li ovdje već bili ili niste – sve, naime, izgleda prilično isto.

Negdje na pola puta su karnivori dobili kosanu mast (tako barem Maja kaže; ja se u to uopće ne razumijem) na kruhu i gore luk. Bila je jedna kutija na kojoj je pisalo VEGE, ali bila je prazna. Je li moguće da su me svi vegetarijanci i vegani prestigli te sve pojeli? Neki stariji Austrijanac je izgovarao riječ VEGE, kašljao i smijao se – smijanje je uzrokovalo kašljanje. Odlučio sam šutjeti, ali misli su mi naglo odletjele na pojmove diskriminacije i pitao sam se koliko ovdje ljudi ne jede meso. Ne moram uopće govoriti da smo Maja i ja nakon toga imali dubokoumne razgovore o vegetarijanstvu, mesnoj industriji i etičnosti oduzimanja nečijeg života radi prehrane. Kasnije smo završili na SF-u, svemirskim brodovima, prirodnoj znanosti, idejama, filozofiji… Da, šetnje imaju takav utjecaj. Ako ne vjerujete meni, pitajte Aristotela!

Pred kraj samog puta došli smo do ergele međimurskih konja koji su obično smeđi s crnom grivom. Osim što ste mogli jabukama hraniti konje, bila je tu informativna tabla te štand na kojem ste mogli kupiti suvenire i popiti topli napitak (pretpostavljam kuhano vino). Malo smo proučavali te velike i fascinantne životinje koje su nekad bile mnogo manje (zvučim kao hobbit, ali ti mali prahistorijski konjeki mi se sviđaju), a onda smo krenuli na posljednji potez naše ture uz Muru. Došli smo na čeku… pardon, osmatračnicu ptica na kojoj su nas dočekali dalekozori, instruktivne knjižice (koje nitko nije na toj zimi čitao) te plakati s informacijama o raznim pticama koje možete naći na ovom području. Maja mi je pozirala gledajući kroz dedin dalekozor (posjedujem, kako mi je rečeno, kvalitetan dalekozor kojim je moj djed gledao Platona i more tišine na Mjesecu), ali ptica nije bilo na vidiku. Nečiji pas je trčao kao sumanut po ledu i donosio drveni štap vlasniku.

Na kraju puta su nas čekali topli obrok i napitak. Moram priznati da mi ona kosana mast nije davala mnogo nade za mene i moj želudac. Maja mi je prepustila svoju čašu kuhanog vina (“Da se barem napiješ kad se najel nebuš” – takvu formulaciju sam, kunem se, prvi put čuo, ali s ovim novim istraživanjima u svezi pijenja i sposobnosti u krevetu…), a onda je neka vegetarijanka iza mene naručila varijantu bez mesa. Dobili smo manji lonac samo za nas – vegetarijance i vegane! Naravno da još nije bio ni otvoren (a hala puna jedućih ljudi), ali tim bolje. Eto, nisam ni trebao provesti istraživanje – većina ljudi na pohodu jede meso. Ona kutija s natpisom VEGE je bila samo varka, a Austrijanac koji se smije kao hijena me dobro preveslao! Ne moram ni reći, grah je bio stvarno odličan. To je bila ona klasika o kojoj ja govorim svima – pravi radnički grah, ali bez kobasice. Ok, nije bio na razini graha od dede Tonija (kojeg ovaj put pozdravljam i ispričavam se što bogohulim i ne dolazim češće hodočastiti na oltar najboljeg graha u Varaždinu i okolici), ali je svejedno bio zadovoljavajuć.

Najeđeni, napijeni i sretni što smo mogli sudjelovati na ovom pohodu koji je imao za cilj osvješćivanje ljudi o važnosti vlažnih područja i očuvanja prirode općenito, krenuli smo natrag prema Varaždinu. Želio bih zahvaliti Maji i svim drugim, mladim i starijim, ljudima koji se bore za očuvanje prirode i ukazivanje na neraskidivu vezu čovjeka s prirodom koju često zanemarujemo i potiskujemo. Ima nade! Vidimo se u prirodi!

VAKUUM MET

One thought on “Važnost vlažnih mjesta – Pohod uz Muru

Što ti misliš? Komentiraj: