Prigorečka jahačica Konja

Od toliko lijepih i toplih vikenda, uvijek se nekako dogodi da se planinarski najviše aktiviramo po zimi. Došao je zadnji mjesec u godini, a zima već dobrano, uz povremene dane južine, kuca na vrata. Od snijega još uvijek ništa, a ako bi prošle godine mogle biti mjerilo, dočekat će nas on tek na sredini prvog mjeseca nove 2017. godine. Ništa od bijelog Božića, a iako Ivanščica uvijek prva vidi bijeli pokrivač i epsku hladnoću – zasad nosi još uvijek samo bademantl od prolaznog mraza.

Tuširam se toplom vodom i gledam kroz prozor isčekujući da tama bude istjerana prvim sunčevim zrakama. Na ulici je još uvijek mrak, a ovih dana Sunce izlazi oko 7:30. Oblačim se i pokupljam opremu koju sam večer prije marljivo pripremio. Neki taj dio zanemaruju, ali ja ga smatram esencijalnim početkom rituala koji se obavlja na planini. Pokupljam prvo Mareka, a nakon toga i Lazara koji ide razdjevičiti svoje nove gojzerice. Nakon toga nas put vodi pravac Donjeg Kneginca gdje se ekipi pridružuje planinarka Maja.

Pogled na sv. duh i Ivanečku udolinu

Spremao se uistinu lijepi dan, a mi smo se opet uputili prema Ivanščici. Ovaj put je plan bio ići po Konjima (malom i velikom) pa onda skrenuti nekud niz zapadnu padinu prema Mrzljaku gdje se na otprilike 800-820 mnv. nalazi Matekova špilja. Zapravo se radi o jednoj manjoj i jednoj većoj špilji, a u blizini je i “kamena visibaba” (riječima blog prijatelja i planinara Vedrana – Jelenka). Mi smo to ipak odlučili zvati Matekov Falus da bude sve u skladu s prošlotjednim obilaskom kamenog klitorisa sv. Lucije.

 

Konj uvijek iznova iznenadi svojom težinom, a to je vjerojatno zato jer za planinare nema milosti – od samog početka počinje hardcore serpentinast uspon po šumskom putu zatrpanom otpalim lišćem. Ima prečaca, svakako, ali oni vode po još strmijim dijelovima pa ste na kraju prisiljeni vrludati lijevo-desno sve dok ne dođete do drvenih “stepenica” i rukohvata. Tu se pruža pogled na Ivanec i okolicu, a nakon toga slijedi hodanje uz put uzduž kojeg izbijaju stijene. Pretpostavljam da su to zubi ždrijebeta, to jest Malog Konja.

 

Put i dalje ostaje nemilosrdan te je uspon, uz male ravnine i predahe, nemilosrdan. Penjemo se polako pa dolazimo i do 800 mnv. Već se pred nama pruža Veliki Konj koji ponosno stoji na 870 mnv. Uredno je upisan u kartu, a s njega se već lijepo vidi TV toranj koji stoji na vrhu Ivanščice. Tu negdje i mi trebamo skrenuti u žbunje, s označenog planinarskog puta.

 

Drveće je ovdje rjeđe pa nas vjetar lakše hladi. Gornji slojevi su s nas već spali, a znojan i gologuz nije pametno plesati na vjetru. Idem do obližnjeg brega da provjerim pogled i okolinu. Ovdje ima stvarno puno stijena, a jedna od tih skriva Matekovu špilju. Nažalost, nitko iz ekipe nema GPS pa se moramo snalaziti bez pomoći tehnologije. Opet zovem Jelenka da bih saznao da i on planinari. Krenuo je samotnjački iz Lobora te se mota oko Oštrcgrada, isprobavajući neke nove staze. Teren je prilično nepristupačan, vjetar puše pa odlučujemo susresti Matekov falus nekom drugom prilikom. Treba znati i odustati!

 

Vraćamo se na utabanu stazu gdje prolazi mnogo ljudi. Uobičajeno za jednu nedjelju, ali čini se da je Konj popularan u ovo vrijeme. Negdje oko 11:00 konačno dolazimo do Pasarićevog doma. Dupkom je napunjen naš Pasarić, atmosfera kao na placu. Maja i ja se odlučujemo za šalicu crnog kuhanog vina dok Lazar naručuje tamno Velebitsko. Marek jede svoje napolitanke, pije vodu i (slučajno) udara neku visoku planinarku dok ona prolazi s šalicama čaja te se sadržaj jedne od njih rasipa po jadnom starom Pasariću. Upisali smo se u knjigu posjeta i posebnu Zelenu knjigu planinarenja koju ćemo jednog dana izložiti kao artefakt.

 

Odlučujemo krenuti natrag te pred domom vidimo jednu heterokromičnu, simpatičnu crno-bijelo-aprikot kujicu s kojom se brzo sprijateljujemo. Dragam je, a ona mi hoće dati pusu. Planinarski dom očito nije za pse (makar ne razumijem zašto) i iako je lijepo povesti svog četveronožnog prijatelja na planinu, nikad mi nije bilo jasno zašto ostavljaju pse zavezane pred domom. Ima zavijanja, lajanja i dozivanja gazdi što baš i nije lijepo za čuti.

Spuštamo se prilično brzo, a Maja u tome prednjači te praktički leti do podnožja i našeg automobila. Za njom dolazim ja pa Lazar i na kraju naš Marek. Kao što nas je naučio Bogdan, spuštamo se kroz Prigorec u leru. Ne znam kako je mojim suputnicima, ali nakon ovakvih krasnih jutara na planini, moje misli uvijek lete u daljnje pohode. Idu tamo gdje je mom srcu dom – na planini.

Autor fotografija: Mario Šoštarić
Tekst: Borna Kezele

*       *       *

Što ti misliš? Komentiraj: