Filozofija planinskog hodača

Ne očekujem ništa od prirode. Naprosto budem tamo. Hodam osjećajući zemlju pod stopalima, ne razmišljajući o mjestu na koje sam krenuo. Dišem i gledam kraj kroz koji prolazim. Čini to dobro mojim plućima, mojoj glavi. Susret s milijunima godina starim stijenama izoštrava moj osjećaj za prolaznost. (…) Štogod očekivali da ćete sresti u prirodi, tamo ćete se najprije suočiti sa sobom. S vlastitom zebnjom i strahovima. Pogotovo nađete li se u netaknutom dijelu prirode, u divljini.

Čini se da mi planinari i razni hodači imamo zajednički osjećaj koji se javlja kad hodamo prirodom, kad hodamo širokim prostranstvima, udišemo čisti zrak i gledamo stvari mnogo veće i starije od nas samih. Ljudi odlaze u prirodu iz kojekakvih razloga, ali čini mi se da se taj jedan filozofski moment uvijek nekako nađe u dubljim, ali nesvjesnim motivima hodača. Već od Nietzscheovog Zaratustre i Rousseauovih sanjarija samotnog šetača progoni me taj osjećaj, a sve se samo učvrstilo nakon što mi je prijatelj iz novinarske škole dao da pročitam knjigu Ede Popovića pod nazivom Priručnik za hodače.

p1050543

Radi se o knjizi koja osim slikovitih i detaljnih opisa Velebita, omiljenog mjesta autora što se tiče netaknute prirode, daje listu problema koji su zadesili modernog čovjeka koji se uspio dovesti na visoki nivo otuđenosti. Otuđen od sebe, ali i otuđen od drugih, trudi se vratiti u ravnotežu koja uvijek dolazi iz nas samih, a ne iz odnosa s drugima. Odlaziš li nespreman i nemiran u svijet odnosa, ne očekuj da ćeš tamo naći svoj mir. Prvo se treba suočiti sa samim sobom, a Popović nam predlaže i ukazuje na prirodu kao mjesto na kojem smo najviše i prije svega suočeni sami sa sobom.

p1050545

Ubrzanost i tendencija za dodatnim ubrzanjem života, odvajanje ljudi i stvaranje fiktivnih granica putem “jednostavnog” ograđivanja životnog prostora koji svojatamo, nemogućnost života u sadašnjosti, poduža lista suvišnih stvari za koje su nas uvjerili da nam trebaju – to su neke od tema s kojima nas autor uvodi u svoju knjigu. Ukazujući na probleme i apsurdnost ponašanja modernog čovjeka, nagovara nas na odlazak u divljinu. Baš jučer mi je jedan prijatelj i sudrug u planinarenju rekao kako smo predugo izbivali iz prirode. Osjetio sam da ne izbivamo samo iz prirode nego već duže vrijeme izbivamo i iz vlastitih života, a sad smo još uvijek, navodno, mladi. Očekujući neko bolje vrijeme, s više “vremena”, propuštamo sadašnji trenutak.

Čovjek je definirao vrijeme, raskomadao ga i isjeckao, proizveo strojeve za njegovo mjerenje – i onda postao rob vlastitih pojmova i alata. Sat nije izmišljen zato da bismo znali kad smo gladni, umorni, bolesni, sretni ili da ne zakasnimo na sastanak s prijateljima. Izmišljen je zato da ne zakasnimo na posao, da nam se odredi norma, izmjeri učinak. Da se točno na sekundu nacrtamo na pokretnoj traci, pokraj stroja, za radnim stolom, na šalteru, za volanom, na gradilištu ili gdje već i da onda izvršavamo naređenje. Život nam se svodi na koprcanje u gustoj mreži sati, minuta i sekundi, koja nas žulja i guši, a na kraju nas ubije.

p1050565

Čitajući ovu knjigu, prepoznao sam krik koji označava želju za oslobođenjem, želju za razbijanjem lanaca. Lanaca i okova kojima smo sami sebe ukrasili i sad pričamo svima kako je to život. Uistinu nesretni, pokušavamo maskirati svoje prave osjećaje iza debelog armiranog zida koji nas ne odvaja samo od drugih nego, i što je najštetnije, od nas samih. Draže mi je vidjeti iskrenu nesreću nego hinjenu sreću koja me pokušava uvjeriti da je sve u redu. Duboki osjećaj u meni govori drukčije. Dapače, on urla i pišti u mojoj glavi, ne puštajući me da šutim. Laž, laž, još jedna laž, klasična laž, štetna i užasna laž!

p1050577

Konzumerizam, tona suvišnih, “prijeko potrebnih” stvari, nedostatak tišine, frustriranost koja iz toga proizlazi, čuđenje drugih što nemamo razumijevanja za njih, a kako ćemo ga i imati kad ga nemamo ni za sebe? Sve je to zapakirano u pakosni krug naših života iz kojega, čini se, nema izlaza. Ironično je da na svakom koraku slušamo kako da poboljšamo taj robovski život, ali nemojte se dati prevariti ovim mojim otrovnim riječima – mi smo slobodni! Vi ste slobodni!

p1050583

No, onima koji odlučuju, prije svega šefovima multinacionalnog kapitala, fućka se za to što misle Sabato, Capra i njima slični. Takvi slabo mare za filozofiju, ekologiju, estetiku i slične stvari. I evolucija, uostalom, slabo mari za to, sva je u korisnosti i svrsishodnosti. Više koristi ima od bića zaokupljenih svojim poslovima u uredima, trgovinama, tvornicama i laboratorijima, od drvosječa, molekularnih biologa, švelja, kemičara, matematičara, bušača nafte i pekara nego od nekog pjesnika, filozofa i aktivista Greenpeacea. Istrebljenje mnogih životinjskih vrsta, nestanak mnogih autohtonih biljaka, divljačka sječa šuma, rast gradova koji na zračnim snimkama izgledaju kao istrulo tkivo, sve što zabrinjava velike umove sadašnjice, sve je to evolucijski irelevantno. Čini se da čovjek u strahovitom finišu trči svoj posljednji krug.

Kao mladi čovjek koji voli filozofiju, osjetio sam se mnogo puta usamljen na ovom svijetu. Nisam mogao razumjeti, a ne razumijem ni dandanas neke stvari koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Da, mnogo puta sam se osjetio nepotrebnim i često mi to govore, ali dovoljan mi je samo jedan odlazak u šumu, samo jedan jedini odlazak na planinu da znam, sasvim sigurno znam da sam na dobrom putu. Možda je starijima i mudrijima poput gospodina Popovića lako biti siguran u sebe jer su iza njega godine iskustva, ali mladom čovjeku koji se tek oformljuje, teško je ostati zdrav u ovom društvu. Gledam često oko sebe ljude duboko zaronjene u svoje želje, mlade ljude koji su uzeli stvari zdravo za gotovo i koji tiho, ali učinkovito podupiru ovaj sustav koji nas kao jureći, vječno ubrzavajući, vlak vodi sve više prema provaliji.

p1050595

Zašto se čudiš da ti putovanja ne koriste, kad svugdje sa sobom vučeš sebe? Natovaren si istim onim što te je odvelo na put. – Sokrat

No,  ovo je opasno razmišljanje jer bi ekonomski neoliberalizam, taj čudovišni izdanak “protuljudske ekonomske filozofije” Miltona Friedmana mogao optužiti samog čovjeka za stanje u kojem se našao. Dakako, ljudi su sami izmislili sisteme upravljanja i manipulacije, ali zapravo je i logično da optužbe idu u smjeru “sami ste si krivi”. Mi vas muzemo kao krave, ali sami ste si krivi za to. “Koja je alternativa? Što bi VI da nema NAS?” – Todorićevski izrazi koji eksploatatorima barem na trenutak donose miran san.

p1050609

Od prirode ne treba ništa očekivati, ali treba na nju gledati kao na mjesto susretanja sa samim sobom. Mjesto na kojem misli teku jasnije, mir dolazi lakše jer nema tereta artificijelne okoline koju smo si izgradili i učinili je našim domom. Već samo to govori dovoljno o bolesnom okruženju u kojem živimo. “Disati lakše”, “osjećati se bolje”, “biti sa samim sobom” – stvari su koje očito u svom betonskom domu nemamo. Nešto je sasvim sigurno krivo, ali teško je dokazati što. Nije teško izreći, pa možda čak i detektirati, ali sustav ima mehanizme obrane koje je teško probiti riječima pojedinaca. Koliko god izlizano bilo: većina i dalje spava. No, znači li što to opet, po stoti put, naglašavati?

p1050627

Knjiga je, osim što načinje teške, depresivne, ali prije svega bitne teme, puna izvrsnih geografskih referenci na prelijepa mjesta Velebita: Rožanski kukovi, Zavižan, Veliko Rujno, Vaganski vrh, Klekovac, Rossijeva koliba u kojoj je autor mnogo puta boravio, Veliki Rajinac, Hajdučki kukovi, legendarna Premužićeva staza (50 km ukupno) koju autor hvali kao jednu od najljepših planinarskih tura u Europi, Vučjak, Veliki Kozjak, Lubenovačka vrata, Vratarski kuk, Debela kosa, Gromovača, Zavižanska ili Velika kosa itd.

p1050619

No, ekspert i znalac Velebita, iako i dalje skroman, Popović je jednom također bio amater. Bio je “poput divlje životinje na pločniku u Utrinama”, a sjetilo me to kako smo jednom vidjeli mladu zalutalu srnu u podsljemenskoj zoni koja se baš i nije snašla na asflatu te glavom lupala u prozirno staklo autobusne stanice. Srećom, na kraju je uspjela pobjeći natrag u šumu. Velebit je ogroman, a mogu samo zamišljati kako je to područje imati u malom prstu kad se već barem godinu dana mučim s našom Ivanščicom.

vaganski-vrh-15

Edukativan i pitak, kroz Priručnik za hodače se jednostavno može preletjeti i žao vam je kada dođete do zadnje stranice. Netko možda preferira samo suhoparne podatke, ali putopisi dobivaju novu dimenziju kada se u njih unese malo “životnosti” samog autora.

Priroda i planina se doživljavaju uvijek samo osobno, a kroz priče drugih može se i u nama zapaliti vatra za planinu, vječna znatiželja i već sad pomalo potisnuti nomadski gen. Moja vatra nastavlja gorjeti snažno i sjajno, a osjećaj da je tamo negdje vani moj, ali i naš istinski dom, jači je nego ikad. Planina stoji i mirno čeka.

Tekst i fotografije (pohod na Vaganski vrh 31. 5. 2015.):
Borna Kezele

*       *       *

Što ti misliš? Komentiraj: