Planinar izgubljen između dvaju svjetova

Zamislite mladog planinara koji se pokušava snaći u svijetu planinarenja. Planinarenje i nije toliko popularno među mladima, barem ne u njegovoj okolini. S jedne strane je okružen planinarima koji koriste sve moguće tehnološke gadgete poput GPS-ova, satova i drugih trackera. S druge strane tu su stariji planinari koji ne vole koristiti nikakve moderne igračke i koriste karte i kompase. Jedni vjeruju u satelit i boga mašine, a drugi vjeruju u mogućnost iskonske povezanosti s prirodom bez ikakvih strojeva. Jedni se drže puteva i oznaka, a drugi vide bit u lutanju i skretanju s puta. Naš protagonist planinar se nalazi negdje između toga te vučen s jedne na drugu stranu, pokušava naći svoj put. Njegovo ime je Borna Kezele i on je planinar izgubljen između dvaju svjetova.

rod-serling

Već jedno vrijeme pokušavam naći tiskanu kartu Ivanščice. Taj, gotovo mitski, predmet nikako da dođe u moje ruke. Danas, nakon što sam prethodnih dana prehodao pola Zagreba, je konačno došao i taj dan. Kako u Varaždinu postoji samo jedan uistinu dobar dućan s planinarskom opremom, pomislio sam da bih više sreće s kartom imao u Zagrebu. Izbor je tamo svakako veći. Otišao sam do jednog planinarskog dućana – ništa. Otišao sam do drugog planinarskog dućana – opet ništa. Zapravo, imaju sve moguće karte, ali im fali Ivanščica i Medvednica (SMAND-ove karte označene s 01, 01a i 02). Nisu to loši dućani i od njihove ponude (“ne spominji Mammut sekciju, ne spominji Mammut sekciju” – moja svojevrsna mantra) osjetite onu pravu radost u planinarskom srcu. No, ako bi se kvaliteta mjerila po zadovoljavanju najizbirljivijeg kupca ili barem onog koji zna TOČNO ŠTO ŽELI i ne treba mu ništa drugo, onda ne znam koliko bi ti dućani u ovom slučaju prošli.

Među velikim i službenim igračima

Uputili su me u Kozarčevu 22, a na njoj se nalazi utvrda svih hrvatskih (službenih) planinara. To je adresa na kojoj možete naći Hrvatski planinarski savez. Došao sam na prvi kat gdje su uredi samog saveza i GSS-a te me jedan od djelatnika uputio da pričekam dok se kolegica iz susjednog ureda ne vrati. Odmah je pogodio da trebam kartu, a kad sam ga pitao kako je znao, rekao je: “A što bi drugo trebali? Obično ljudi dođu ovdje radi toga!” Ne znam, možda sam se došao informirati u svezi planinarske škole ili pridruženja markacističkoj skupini ili sam totalno nadobudan pa pokušavam ući u GSS prije nego navršim trideset godina!?!

Kolegica je uskoro došla – jako ljubazna i simpatična žena koja je odmah počela tražiti kartu Ivanščice. No, pretraživši cijelu zgradu HPS-a, morala me i ona razočarati, zaključivši da čak ni ovdje nema tražene karte. Odmah je počela zvati neke ljude i oni su joj rekli neka pogledam u prije spomenuti planinarski dućan, ni manje ni više nego, u Varaždinu. Preskočit ćemo cijeli dio s razočaranjem i sad se već nalazimo u trgovini u Varaždinu.

Mi Vam ne držimo karte jer nam se ne isplati. Danas svi koriste GPS-ove pa karte baš nisu tražene.

edited

Na putu do cilja

Polako je počelo ponestajati opcija, ali upućen sam na sam izvor – na kućnu adresu jednog od najboljih, ako ne i najboljeg planinarskog kartografa: gospodina Zlatka Smerkea. Kada sam utipkao njegov broj i počeo zvati, nisam odmah registrirao kakvu čast ću imati. Glas starijeg gospodina mi je rekao kako sam nazvao u pravo vrijeme jer se baš sprema u Čakovec po tek tiskane planinarske karte. Rekao sam mu da sam tražio po Zagrebu njegovu kartu Ivanščice, ali nigdje je nema. Kad je shvatio da sam zapravo iz Varaždina, rekao je da dođem do njegove adrese i da ima kartu koju tražim. Da? DA!

edited-2

Stajem kod kuće koja ima adresu Varaždinska 92. Vani stoji krumpir na prodaju. Hm, dobar je naš gospodin Smerke kad prodaje i krumpir uz to što radi najbolje i tražene planinarske karte. Prilično veliki njemački ovčar počinje lajati kako se sve više približavam ulazu. Izlazi starija gospođa i pogledava me od glave do pete. Upitala me koga trebam, a ja sam ljubazno (da čim prije otklonim sumnju da sam barbarin koji je došao nešto ukrasti ili, ne daj bože, prodati) objasnio da tražim planinarsku kartu Ivanščice. Gledala me u lice jedno vrijeme kad sam ja počeo tražiti druge riječi kojima bih izrazio jednu te istu stvar: planinarska, karta, Ivanščica, gospodin Smerke… Izgovorila je krivo njegovo prezime, ali nisam se obazirao jer nije čovjek kriv što ima komplicirano i egzotično prezime. Znam ponešto o tome kad ni u rodnom kraju mojeg djeda nisu mogli jasno izgovoriti moje ime ni prezime. Smijući se, gospođa mi objašnjava kako postoji još jedna varaždinska 92! Nisam jedini koji ovako upadne jer im dolazi i puno pošte naslovljeno na gospodina Smerkea.

edited-3
Kako ja izgledam stanovnicima Nedeljanca

Nešto se stvarno čudno dogodilo u glavama ljudi koji su odredili da Nedeljanec ima Varaždinsku ulicu 92 koja ide do jednog broja kad ne prestaje te počinje Cargovec koji ima također Varaždinsku ulicu, ali koja počinje opet od broja jedan. Uskoro mi zvoni mobitel (o da, sad se već i zivkam s najvećim facama planinarskog svijeta u Hrvatskoj!) te mi se gospodin Smerke ispričava kako mi je dao krive informacije. Naime, njegova kuća se nalazi na kraju Cargovca. Uskoro dolazim na svoje odredište, a gospodin Smerke me čeka pred kućom.

Stara planinarska škola

Rukujem se sa starijim gospodinom koji nosi iznošenu Mammutovu jaknu. Uskoro počinjemo pričati o planinama i kartama te gospodinu Smerkeu objašnjavam kakvu sam kalvariju trebao proći da bih došao do karte Ivanščice. Čovjek se smije, ali drago mu je da netko traži kartu. Kažem mu kako mi po planinarskim dućanima govore kako svi danas koriste GPS pa im karte ne trebaju. Tada se smije još jače, ali ovaj put ne mislim da je bilo toliko dobronamjerno. Shvaćam što se događa pa se i ja počinjem smijati. Tehnologija zna izdati korisnika, a znanje korištenja karata i kompasa ostaje. On ima GPS, ali ga ne koristi. Pokazujući na svoju glavu, kaže mi kako se on pouzda u svoj GPS. To je baš ono čemu i ja težim, moj dragi gospodine Smerke. No, između mene i Vas je mnogo godina iskustva. Svakako se nadam da ću se jednom moći smijati klincima koji zalutaju na drugi kraj planine ili pizditi kad mi samo banu na dragocjenu livadu zaštićenih orhideja. Ipak, ima nešto i u mladosti-ludosti!

Navodno su sada i zagrebački dućani i HPS naručili svoje primjerke karata koje im fale. Iako je jedan planinar trebao proći dugi put do traženog zemljovida, Vi sada više ne trebate! Sve karte koje trebate možete nabaviti direktno kod gospodina Smerkea. Više informacija možete dobiti na službenoj stranici SMAND-a. No, to neće riješiti vaše probleme izgubljenosti između dvaju planinarskih svjetova. Sateliti ili karte? Tehnofilija ili tehnofobija? Vjerojatno je planinarska istina negdje između.

*       *       *

Što ti misliš? Komentiraj: