Kalnički ortodont

Bilo je neko nesveto doba noći kad sam primio poziv na svoj službeni planinarski mobitel. Glas mi je zvučao nekako poznato, ali memorija mi nije isprve upalila. Definitivno muški glas, ali jako zabrinuti i šapčući ton. Brbljao je nešto o zubima: postoje veliki problemi, nešto je zapelo između, ne može to sam riješiti, brzo moramo doći, čuo je za mene kao specijalista za zube, on je slavan i gotovo svakodnevno ga ljudi gledaju pa bi bila apsolutna katastrofa da se to ne sanira čim prije i takve slične stvari. Uskoro sam shvatio da je to dobri stari gospodin Kalnik i jednostavno ga nisam mogao odbiti. Stalna mušterija. Obećao sam mu da dolazimo sa zorom.

1

Moji spremni asistenti i vjerni planinski pratitelji (a ponekad i bolji vođe od mene što ćete isčitati i iz ovih redaka) Maja i Šećer me nisu odbili i odlučili su sa mnom provjeriti što se to dogodilo gospodinu Kalniku s njegovim zubima. Gledajte, gospodin je već dosta star i ostalo mu je samo sedam zuba i do nekih od njih nije baš lako doći. Planinarske stranice navode 7 Zuba kao teren za iskusne planinare. Trebao sam, dakle, iskusnu i neustrašivu ekipu. S vremenom provedenim u planinarskom biznisu shvatite da nekad nije presudna kondicija nego snaga volje.

2

Po savjetu još jednog iskusnog šumskog čovjeka (namjerno izbjegavanje titule planinara), Bubača iz Škarnika, parkirali smo automobil kod kapelice Svete Barbare u Kalničkom Ljublju. Svidjela mi se odmah jer je zaštitnica rudara. Treba znati cijeniti ljude koji malokad vide Sunce. Jel to ona ista Barbara koja je pusta na Malom Kalniku? Trebalo nam je otprilike sat vremena da bi došli podno šestog zuba gospodina Kalnika. Krenuli smo prvo prema vrhu Vranilac (643mnv), ali meni nije vrag dao mira pa sam dobio sumanutu ideju da se popnem na jedan od zuba. To je bio sedmi zub, a ja sam nekako mislio da ću moći sići po strmom dijelu kod TV tornja. Za to vrijeme se Šećer nekako pojavio iza mene, a jedino je Maja ostala na zadanoj stazi.

Već sam mnogo puta pisao o tome kako pivo paše nakon planinarenja, ali jesam li rekao koliko CRAFT pivo paše na vrhu planine?!? Vjerojatno nisam jer do danas nisam probao, ali od danas je sve drukčije. Domaći Coco Ale (okus kokosa) iz Kneginca na Vranilcu? Vjetrić u kosi i pogled samo malo zamagljen, ali nedovoljno da se ne bi vidjela Ivanščica i s druge strane Medvednica? Ne, vi nemate jednostavno pojma!

Nakon malog odmora na vrhu, trebalo se konačno i primiti posla. Morali smo obaviti pregled svih 7 Zuba jadnog gospodina Kalnika. Počeli smo od sedmog i krenuli prema prvom. Već kod sedmog su bili vidljivi problemi – nešto je stvarno zapelo između zuba, ali srećom to su bili samo neki prolaznici iz Zagreba (otkrio sam to kao pravi planinski Sherlock dok sam nas zapisivao u knjigu posjeta na Vranilcu) koje smo uskoro otklonili. Ma ne, nismo ih bacili niz planinu nego su nas pratili od zuba do zuba kako smo silazili.

Ovo je stvarno užasna malokluzija, gospodine Kalnik! Krivo Vam stoje ti zubi, a između nekih su prevelike rupe! Kiša, snijeg, povremeno koja čokoladica koju baci nemaran planinar. Znate, trebali biste koji put zatvoriti ta usta!

Kretali smo se tako od zuba do zuba te sanirali što smo mogli. Sve je išlo prilično glatko, a onda smo zapeli negdje između trećeg i drugog zuba. Na našem prošlom posjetu Kalniku i njegovim Zubima smo ovdje skrenuli desno, na južnu stranu i imali velikih (zabavnih doduše) problema pri spuštanju niz jednu od stijena. Gotovo su svi bacali svoje ruksake dolje prije nego bi silazili. No, ovaj put smo se odlučili spustiti ravno dolje u “podnožje” između trećeg i drugog zuba te tako ostati i dalje na hrptu planine (koji je već na ovom dijelu prilično nisko). Uskoro smo se penjali na drugi zub, a zatim i prvi te smo tako prvi puta uspješno prošli svih 7 Zuba!

Gospodin Kalnik nam je bio zahvalan za patrolu i sanaciju njegovih zuba te će sad moći u miru opet pozirati za sve i iskesiti se za željne fotografe, a ima ih mnogo! Mi smo se zaputili do planinarskog doma Kalnik koji je bio prepun. Ljudi su jeli i pili, a malobrojne smo prepoznali s vrha ili sa Zuba. Naručili smo ledeno hladne pive, ali industrija nas više ne može zadovoljiti kako to čini craft. Ipak, što sjedne – sjedne, a ovo je svakako sijelo! Počinje naš povratak do kapelice i automobila, a tu negdje tek počinju naše muke.

Naša operacija je bila gotovo savršena i sad se samo trebalo vratiti na početnu točku. Srećom, taktički sat ima opciju povratka na početnu točku. Moram naglasiti da je Maja odmah kod doma rekla da bi trebali krenuti u šumu niz Zube, ali ja sam očito imao punu glavu veličanstvene planinarske pobjede te sam rekao da idemo makadamskim putem pokraj. Ne samo to nego sam se onda i bezglavo uputio desno na sljedećem skretanju. Kilometri između nas i automobila su se vrtoglavo smanjivali (što je dobro!), a putem smo prošli neke ljude koji su cijepali drva i stavljali ih na prikolice traktora. Uskoro smo došli do natpisa za vrh, a tu sam negdje već počeo sumnjati (ali samo malo) u ispravnost našeg puta. Došli smo gore, a nakon toga nema dalje staze nego ide strmi spust nekud dolje u šumu. Nastavljamo mi dalje, ali uskoro je to postalo očito suludo. Vratili smo se natrag gore, svađali u šumi i brundali kao divlji medvjedi.

Tehnologija nije nepogrešiva, a ja sam samo čovjek i nisam bog. Rekao bih zasad, ali neću pogoršavati stvari. Oni ljudi s prikolicama i traktorima su nas uputili na suprotnu stranu – Maja je bila u pravu. Eto, nisam savršeni vođa i vjerojatno je moja učinkovitost negdje oko 60-70%, ali opravdat ću se sa svojom vatrenom željom i ljubavlju prema planinama. Istina, mogli bi reći da su takvi najopasniji, ali recite što želite. Umorni i iscrpljeni krećemo pravim putem do kapelice i spasa, a usput jedan traktorist staje i toči nam gemišt. Još uvijek ima dobrih ljudi! A sad za kraj pogledajte koliko je Šećer bio sretan što smo uspjeli pronaći pravi put! I pomirene medvjede, ajde.

Ne, zapravo pogledajte radije za kraj kako se Šećer penje prema sedmom Zubu!

*       *       *

Što ti misliš? Komentiraj: