U raljama EVS-a by Ines Virag (Danska)

Nastavljamo vas motivirati da se mobilizirate! I to tako da vas upoznamo s onima koji su svoje prilike spremno iskoristili i otišli vidjeti kako u drugim zemljama ljudi žive, uče, studiraju, volontiraju, pokreću vlastiti posao ili pokreću sebe i svoju zajednicu. Nakon Rumunjske, donosimo Vam malo sjevernijih tema i iskustava. Kako Ines provodi svoje vrijeme u Danskoj, doznajte iz sljedećeg intervjua!

ines7

Tko si i čime se baviš?

Zovem se Ines, rodom sam iz Ludbrega u Varaždinskoj županiji, imam 26 godina i magistrirala sam sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Tokom faksa sam se već počela priključivati raznim internacionalnim i domaćim nevladinim organizacijama u kojima sam volontirala ili radila pa sam se planirala baviti sličnim stvarima u budućnosti. U slobodno vrijeme bavim se raznim hobijima, to su npr. sviranje gitare i bicikliranje, a trenutno i učenje danskog jezika 🙂

Koliko dugo si već na EVS-u u Danskoj? Kako si saznala za program i zbog čega si se prijavila?

Na EVS-u sam već 5 mjeseci, a s EVS-om sam se susrela već na fakultetu jer sam bila dio jedne radionice udruge za mlade “Alfa Albona” na kojoj sam dobila sve potrebne informacije i upoznala internacionalne EVS volontere u Istri. Prijavila sam se jer sam htjela probati živjeti u inozemstvu, izvan RH, te sam završila fakultet i nakon toga stručno osposobljavanje pa sam EVS vidjela kao dobru alternativu nezaposlenosti mladih u RH i priliku za novo iskustvo.

Kako si se pripremala za odlazak u Dansku? je li bilo kakvih strahova?

Pripremala sam se čitanjem “Danaca i stranaca” i ostalih informacija na internetu koje samo mogla pronaći o Danskoj i Dancima i pakirala sam kofer toplom odjećom. Naravno da je bilo strahova od nepoznatog, sumnje u to dal će udruga sve dobro organizirati i srodno.

Što bi izdvojila kao značajne razlike života i rada mladih ljudi u Danskoj i Hrvatskoj?

Mladi u Danskoj nisu previše opterećeni tuđim mišljenjima ili životima, imaju jako puno alternativa i opcija u vezi posla i ostale aktivnosti. Većina mladih Danaca nakon srednje škole odlazi u alternativne škole, tj. takozvane Højskole ili na engleskom “Folk school” gdje žive s profesorima i ostalim kolegama te uče o raznim temama, ovisno o tipu škole. Ostatak nađe posao pa odu putovati npr. po Aziji s 19 godina i slično. Neusporedivo s mladima u Lijepoj našoj. Neki odlaze direktno na fakultet, a ako ne mogu doma provesti “gap” godinu, rade nekakve part time ili full time poslove da zarade za putovanja prije fakulteta. Imaju jako puno opcija i nisu opterećeni, redovito su članovi nekakvih organizacija ili srodno, koje koriste za druženje i jako su organizirani u bavljenju svime što ih zanima. Generalno su svi Danci takvi, svako ima svoj raspored i stvari kojima se bave. Govorimo o dva potpuno različita svijeta! Možda bi i većina mladih kod nas radila iste stvari da je moguće naći posao nakon srednje škole ili da im se pruži više mogućnosti za internacionalno iskustvo.

Što ti se u Danskoj svidjelo, a što ti se nije svidjelo?

Prvih mjesec dana sam bila jako fascinirana. Nakon dva mjeseca me sve iznimno iritiralo dok sam shvatila mentalitet i način života, a sada se adaptiram i nalazim način na koji mogu funkcionirati u ovom društvu. Svaki kulturološki šok vidimo kao prijetnju svojem identitetu i uključujemo obrambene mehanizme. Prva stvar koja mi je bila užasna kad sam došla u veljači je, naravno, vrijeme ili da bolje kažem Dansko nevrijeme. Propuhalo me, odneslo me, padalo je po meni ne znam ni sama više što… U jednom trenutku snijeg, u drugom trenutku tuča, a u trećem sunčano… Jednom sam biciklirala doma po pljusku i vjetar me skoro odnio u more pa sam si mislila: Bože dragi, kaj je meni ovo trebalo? Druga stvar koja mi je bila šokantna je mentalitet, tj. kad sam skužila koliko su Danci “specifični” tj. rezervirani, sramežljivi i nesposobni za socijalizaciju ako nemaju par litara pive u sebi 🙂 U ovoj državi je sve jako dobro organizirano, nema deranja i nema guranja, zemlja sama po sebi je jako tiha, toliko tiha da u javnom prijevozu postoje vagoni koji se zovu “quiet area”. Nisam mogla zamisliti Danca ili Dankinju da mi psuju sve po spisku jer su se razljutili ili slično. Nema pokazivanja nekakvih emocija ili strasti, svako u svojem svijetu i svom balonu, jako dragi i uzbuđeni ljudi kad im se približiš i nešto pitaš, ali da se oni tebi prvi približe, žali bože. Ponekad ti se čini da gledaš robote, pogotovo u javnom prijevozu kad se boje uspostaviti kontakt s očima i srodno.

Treća stvar koja mi je bila čudna a na koju sam se sad navikla je golotinja. Živim kod obale i nije uopće problem vidjeti stare bakice i njihove utegnute istrenirane stražnjice dok se bacaju u hladno more. Ali rade to jer je dobro za imunitet i psihičko zdravlje. Neki dan sam sjedila na obali i neka mi je bakica skoro zabila svoju stražnjicu u lice dok je išla plivati, ali uopće mi to više nije strano i sama sam se par puta bučnula u hladno more te još čekam da se ohrabrim i eliminiram bikini. Pozitivne stvari ovdje su da je cijela zemlja poprilično neformalna, svi bicikliraju, svi treniraju, odlična infrastruktura za bicikle, prekrasni sramežljivi Danci i Dankinje s blondi prirodnom kosom, nacija punk/pomodnih ljudi s poderanim trapericama, dobar dizajn stolica 😀 i vau arhitektura, jeftina zdrava hrana, ljudi koji ne dramatiziraju i ne troše vrijeme na gluposti i tračanje: ne bude Danac trošio vrijeme na tebe ako mu stvarno nisi zanimljiv jer ga ne zanima ogovaranje ili srodno, feminizam jer ovdje žene vladaju i drže sve konce u rukama, društvo nije toliko patrijarhalno, kuća koju možeš ostaviti otključanom, prekrasna plavokosa vikinška dječica po Kopenhagenu i Danskim selima koja se slobodno igraju i roditelji se ne deru za njima: joj bos si, joj budeš se prehladio/la…

ines3

Misliš li da je i na koje načine sudjelovanje u EVS programu tebi osobno i/ili profesionalno pomoglo?

Definitivno jer sam sama otišla živjeti u drugu državu i drugu kulturu, suočila se s novim i nepoznatim situacijama, već sam se i jednom preselila tokom EVSa i sama si pronašla smještaj, usavršila svoj engleski, počela komunicirati već i na Danskom pomalo. Upoznala se s novom kulturom i načinom života i napunila CV mnogim interesantnim, praktičnim i uzbudljivim stvarima.

Najbolje i najgore iskustvo / sjećanje koje nosiš sa sobom iz Danske?

Najgore iskustvo mi je bila gore opisana situacija kad me skoro “odneslo” u more te također kad sam se pitala o Bože pa kad budem vidjela sunce opet? Također sam živjela s danskom familijom koja mi je dosadila pa sam sama tražila novi, bolji smještaj što je također bilo stresno i navelo me na misli: pa najbolje da odustanem i odem doma! Najboljih iskustava ima mnogo, ne znam koje bih navela: npr. upoznala sam jako puno novih prijatelja iz cijelog svijeta, našla se s njima u svakakvim situacijama koje su nas zbližile, prohodala sam s jednim Dancem u Kopenhagenu kojeg sam morala naučiti kako je to kad si vani platimo pivo ili kad si kupimo neke stvari i darujemo ih i srodno 🙂

Što je prema tvojem mišljenju potrebno (karakterno) kako bi se osoba prijavila i uspješno odradila svoju EVS razmjenu?

Upornost pod broj jedan u slanju aplikacija, mailova; generalno traženje EVS, drugo: poprilično puno hraborosti da se baciš u potpuno nepoznatu situaciju i dobra volja.

Na što bi upozorila i što preporučila mladima koji se žele prijaviti za EVS razmjenu?

Dobro provjerite udruge s kojima surađujete, kontaktirajte prijašnje volontere i vašu organizaciju.

Koliko ti je preostalo vremena na EVS razmjeni, kako ćeš ga provesti i kakvi su ti planovi za budućnost?

Imam još tri mjeseca za odraditi, a planovi za budućnost su mi pokušati si naći posao ovdje (čak sam već imala jedan intervju), po mogućnosti u Kopenhagenu da imam iskustvo života u gradu pošto trenutno živim u malom mjestu 40 minuta udaljenom od Kopenhagena. Ako to nije moguće možda probati naći posao u nekoj drugoj zemlji (pola prijatelja mi je otišlo u Irsku, itd.), učiti jezik koliko je moguće i ne zaboraviti uživati. Nakon svih ovih iskustava koje sam imala ovdje, navikavanja na Dansku, mentalitet i način života, znam da me čeka veći kulturološki šok ako/kad se vratim u Hrvatsku 🙂

ines9

Što ti misliš? Komentiraj: