Meko srce planine – Spasitelji nemoćnih

Moram biti iskren pa priznati da nisam namjeravao pisati izvještaj s današnjeg pohoda na planinu. Ostavio sam i taktički sat kod kuće te nemam nikakvog pojma o vremenu do vrha, vremenu silaska ili bilo kakvom ritmu hodanja. No, onda su se, pred sam kraj našeg puta, počele događati stvari za koje bih se usudio reći da nisu slučajne. Od našeg ulaska i lutanja južnom stranom Ivanščice je već počelo kreiranje našeg sudbonosnog susreta. Radilo se o životu smrti, a mi ovaj put nismo mogli pogledati ustranu.

Bio je to uobičajen uspon na Ivanščicu preko Konja. Prilično rano je znoj počeo teći niz moje lice. Mrlja oko mog ovratnika na majici je postajala sve veća i veća. Maja se držala puno bolje, ali dan je stvarno bio sparan. Dosta ljudi se kretalo do vrha, a mi smo ih sve redom prolazili osim jedne djevojke (maloljetna gazela) koja je povremeno trčala do vrha i ispuštala neke čudne krikove. Možda su to bili ratni pokliči, tko zna? Umjerenim do brzim tempom smo došli do vrha, a tamo nas je dočekao pas koji je oko vrata imao maramu na kojoj piše: “Ivančica”. Dočekao nas je i puni Pasarićev dom, ali smo našli jednu praznu klupu koju smo odmah zauzeli.

dsc_0434
Representin’ the hood – Pasarićev dom nek zna da je VAKUUM uvijek prisutan

Nakon kratkog odmora i službenog zapisa u Zelenu knjigu planinarenja, krenuli smo dalje. Jedno vrijeme sam zurio u dnevnik BPP-a (Belečki planinarski put) i pokušavao iz tamošnjeg opisa shvatiti kako da dođemo do vrha Hanjžica. Pomalo izgubljeni u početku, ubrzo smo se orijentirali i skockali te smo hodali po pravom putu. Pretpostavljam da nam je trebalo kojih petnaest minuta do Hanjžice. Onda ide još maksimalno deset minuta hoda do livade koja se naziva Francova sjenokoša. Hanjžica je vrh obrastao šumom i nema nikakvog pogleda, ali Francova sjenokoša nadoknađuje propušteno! Pruža se nevjerojatan pogled, ali morat ćete sami provjeriti jer sam toliko uživao u pogledu da se nisam sjetio slikati 🙂 Opet malo izgubljeni u traženju puta do Črnih mlaka, snašli smo se i priključili se na dobro nam poznati put – Mrzljak.

dsc_0435
Hanjžica (994 mnv) je uobičajeni tip vrha južne Ivanščice koji se ne razlikuje mnogo od npr. vrha Belige – šuma blokira pogled

Jurili smo prema dolje zavidnom brzinom i opet prolazili mnoge planinare. Grob neznanog junaka, drveno stubište, spust od koreja, Žgano vino, planinsko ogledalo – sve smo to jako brzo prošli. A onda je došao taj trenutak koji će mi se sigurno urezati duboko u pamćenje. Bezbrižno smo prolazili kraj polja kukuruza i u jednom trenutku je nešto ispustilo zvuk, bolje reći: nešto je zamijukalo. Maja i ja smo se okrenuli prema gustom polju i ugledali crno-bijelu lopticu koja ide prema nama. To je bilo to. Zvuk je bio dovoljan da nas upozori, ali jednom kad smo ga/je ugledali, bilo je gotovo. Mali mačak koji može imati valjda najviše četiri mjeseca. Nismo sigurni u svezi spola, ali nazvali smo ga Korn (nađen u polju kukuruza). Oči su mu bile upaljene i puno je žmirkao. Dozivao je mamu, ali usred polja očito nije bilo nikoga.

macak-lutalica

U početku nam nije htio prići te smo nakon mnogih pokušaja privlačenja, odlučili samo otići. Ne mogu Vam do kraja opisati osjećaje koji su se u meni komešali. Bilo je to nešto između mržnje prema cijelom svijetu, gađenja prema onima koji su ovo jadno biće ostavili, ali velika odlučnost da se nešto učini po tom pitanju. Već smo pomalo odmaknuli, a niz moje obraze su krenule suze. Čuli smo ga i dalje kako izgubljeno zavija, a uskoro je na mom licu bilo više suza nego znoja. Maja me pogledala i pitala me jesam li dobro. Zagrlio sam je. Osvrtao sam se cijelo vrijeme i vidio kako korača za nama i dalje mijauče. Spuštali su se neki ljudi u automobilu prilično brzo, ali mačak je bio pametan pa se sklonio s ceste. Sad je bilo sasvim jasno da ide s nama.

Konačno se nekako primirio u Majinom naručju. Hodali smo kroz Prigorec i nudili ga svima. Nitko ga, naravno, nije htio. Sve je bilo jasnije da ćemo ga u Hondi odvesti kući. Tako je i bilo te smo ga doveli do Majine šupe gdje mu je pripremila ležaj. Iako je tokom vožnje spavao, prilično je bio aktivan kad smo ga stavili u njegov, nadamo se, privremeni dom. Uskoro je bio na prozoru i htio je biti s nama. Kasnije je jeo, a kad sam ga zadnji put vidio se odmarao. Sad nam je bitno naći mu njegov zauvijek dom.

enhanced-buzz-21764-1334881394-7

Odavno snivam snove u kojima spašavam odbačene i nemoćne, one koji se ne mogu sami zaštititi. Ponekad zaboravim na to, ali me ovakve situacije podsjete da nikad ne smijemo zaboraviti suosjećanje i ako je neki osjećaj uz ljubav bitan, onda je to definitivno suosjećanje. Je li ovo pouka planine ili je to jedna od životnih mudrosti koje ću nositi zauvijek u svom srcu? Nije ni bitno. Bitno je imati otvoreno srce i ne dopustiti da hladnoća svijeta zatupi oštricu našeg suosjećanja.

 

p.s. – nažalost, sliku Korna nemam, ali čim je nabavim, objavit ćemo je. Na FB stranici Udruge Spas Varaždin smo već upitali je li netko zainteresiran da uzme Korna. Ako ste zainteresirani ili znate nekog tko bi mogao biti, pošaljite nam poruku na VAKUUM klub ili se javite na broj: 091 554 6777

Slika malog mačka lutalice preuzeta s: magazin.ba
Slika tužne mačke preuzeta s: buzzfeed.com

Što ti misliš? Komentiraj: