Cvjetni uzorci Ivanščice prosuti zvjezdanim nebom

“O ne” reći ćete. “Opet pišu o Ivanščici!” Ali ovaj put vam donosimo nešto novo i uzbudljivo:  izvještaj pisan u suradnji svo troje izletnika. (Jelena je ta koja donosi dramatičnost u izvještaj)

Bijaše to još jedan izletić na Ivanščicu usred tjedna, pokrenutog na Sonjinu inicijativu. Smislila je i svoj hashtag: #nemalabavo – inspirirana od Jeleninih naziva nje kao ironlady i općenito njezinog karaktera koji bi neki opisali kao ludi, divlji i sl.,haha. Uglavnom, ona misli da čovjek treba, posebice kao mlađi svašta probati, naravno u skladu s mogućnostima i vremena koji ima na raspolaganju, iako je to ponekad i stvar prioriteta; Sonja obožava primjerice sportske aktivnosti i prirodu, pa što ćeš ljepše, između ostalog, od planinarenja?

IMG_5008-2

Dakle, meeting point je bio na parkiralištu kod Tri mrtvaca i tako su Jelena, Mario i Sonja krenuli u smjeru Ivanca.  Ovaj put nam se nitko drugi nije pridružio. Po putu smo dogovorili da ćemo gore ići preko Pionira, a dolje preko Mrzljaka koji je Marijova najdraža ruta. Ovog puta su auto ostavili kod Mrzljaka, a ne kod Pionira što se pokazalo dobrim potezom…

Moja ideja, moja ideja, moja ideja! – Jelena

… jer nekako je lakše prvo cestom ići do Pionira nego se na povratku s planine još vraćati do automobila po cesti u tvrdim gojzericama. Kad smo stigli do oznake za Pionir, razmišljali smo postoji li neka prava staza koju uvijek promašimo kad krenemo prema gore (početak staze je malo zarasao, nije dobro utaban i strmiji)? Čak smo uspjeli naći nekog lokalnog stanovnika pa smo ga to upitali, no odgovor je bio – ne. Ne ide inače puno ljudi preko Pionira pa je možda to razlog. No, Sonji i dalje ostaje ta staza najdraža 🙂

IMG_5017

Kroz polje tikvi

Uletjeli smo u polje preko kojeg smo obično dolazili na planinarski put no ubrzo smo se našli u polju tikvi. No gazili smo dalje dok nismo došli do šume i početka puta. Dok su Mario i Sonja najviše pričali o tome kako je bilo na Grawe polumaratonu, Jelena je kukala o ispitu iz Menadžmenta koji je očekuje sljedeći tjedan. Kako se umorila – otkrila je svoj hešteg: #obogmoj – ponešto radi napora, ponešto radi ispita. Sad kad piše ovaj izvještaj, morala bi učiti. I piše: Gradacija planiranja: precizno definirani ciljevi… a ona pročita: Gradacija planinarenja.

IMG_5018

Jeleni se učinilo da se Sonja nešto usporila. Razmišljala je: da li da kažem nešto, ili ne kažem ništa? Nakon tri zakukavanja : ”Gladna sam:” Ovaj put je Jelena rekla: “Ajde Sonja, malo brže, gladna sam.” Sonja je pojačala tempo te je Jelena za nekoliko minuta zaostala nekih dvadeset metara. Znala je da se lava ne dira dok spava!

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Kako se Mario bavi fotografijom, često zastane kako bi uhvatio kakav prizor za vječnost: pogled s planine, izletnike, sitne životinjice ili kakav cvijet. Htjela sam ga fotografirati mobitelom kod zumiranja, ali za to vrijeme dok sam ja pootvarala aplikacije na mobitelu – već je on fotografirao mene kako fotografiram njega. Misija – neuspjela. – Jelena

IMG_5073

Mučila je Sonju malo prehlada putem, odnosno dosadno brisanje nosa. No, #nijetoništ prema poznatom Marijovom heštegu. Haha (iako da se ja zaustavim, morala bih doslovno umirati). Kad su stigli na kratki odmor na klupicu kod planinarskog doma, Jelena nas je počastila finom domaćom zlevkom. U biti, svi smo nešto donijeli i podijelili, no Jelena se ovog puta iskazala. Nedugo zatim, u par navrata smo vidjeli lisicu koja je, nažalost, izmakla Mariju da ju uslika. Kako je postalo sve hladnije i noć je padala, odlučili smo polako krenuti prema dolje. Jelena se i malo polijala s vodom po nogama (ili popišala, hahaha), pa je njoj bilo i svježije nego Mariju i Sonji.

Da, kako sam se polijala, tako sam skočila. Mario odmah krenuo zadirkivati: Jelena se upiškila, Jelena se upiškila! Ja sam se pokušala praviti kao da se ništ neugodnoga nije desilo, a mislila sam si: “Grrrr, ako hočeš na razinu osnovne škole, mogu ja to”, već kujući u sebi bitke. – Jelena

[Group 0]-IMG_20160831_193808_IMG_20160831_193815-3 images

Mario je još potrčao do vidikovca da uslika zadnje zrake sunca te smo polako krenuli. Noć je sve više i više padala tako da je na pola puta nastao mrkli mrak kakav se ne vidi tako često. Zadnjih nekoliko puta kad smo bili na Ivanščici, nije bila baš takva “kmica”. Možda zbog mjeseca ili jer je prije dan bio duži? Srećom, imali smo sa sobom dvije lampice pa je bilo vidljivo kuda idemo. Nasmijala me Jelena sa svojim hipohondrastim pričama u kojima nam nestane struje, tj. baterija u svemu – i lampicama i mobitelu?

IMG_5095

Razmišljala sam o tome kako me nije strah po tako “tvrdoj kmici” silaziti niz planinu. Kad bi bili dvoje, što da se jednome nešto desi? Gledala sam previše filmova da bi me zadovoljio odgovor: “Druga osoba bi nazvala gorsku službu”. – Jelena

Na izvoru smo napunili bočice sa svježom izvorskom vodom te je uslijedio dio s korijenjem od drveća. No, kao i prijašnjih puta i to smo uspješno prošli, uz tu i tamo zastrašivanje od strane Marija s malim klizanjem, ali nije bilo padova i slično. Uz pričanje “vrlo logičkih” viceva, začas smo prošli i zadnji ravni dio uz potočić i evo nas kod automobila!

IMG_5098

Moj omiljeni: Sjede dvije sove na grani. Jedna kaže: Huuu! A druga skoči: “je*ote, jesi me prestrašila!” – Jelena

Na povratku kući, već su se kovali planovi za drugi tjedan, no to ćemo se detaljnije dogovoriti par dana prije polaska. Budući da nisam još bila na Čevu, voljela bih i tamo otići. Ali ako bude ekipa više za Ivanščicu, ja sam za! Naravno, po nekom drugom putu malo za promjenu. Možda Konj-Mrzljak. Nadam se da Jelenu koljeno više ne boli, sigurna sam da ćeš biti spremna idući tjedan za nove avanture. Ipak #nijetoništ osim ako bol ne postane vrlo oštra 😉  – Sonja

I Mario i Sonja dobili su na ranije spomenutom Grawe polumaratonu popust u Dechatlonu na trkačku opremu od 20 posto. Mario je Jeleni velikodušno prepustio svoj kupon. Kako je Jelena do Zagreba namjeravala za koji dan, bilo bi joj zgodno uzeti taj kupon sa sobom. Stala je kod Tri mrtvaca gdje je Mario ostavio bicikl te ga upitala koliko mu treba biciklom do kuće – da bi ga tamo pričekala za kupon nakon što ostavi Sonju kod kuće. “Doći ću ja prije tebe!” “No, ali nemoj sad juriti ko munja samo da me pretekneš” – pobojala se Jelena za Marijovu sigurnost na cesti. “Ma, neću, normalno ću ja.” Kada su skretale za Sonjinu ulicu – vidjele su nadesno Marija kako juri na biciklu. Kao munja. Jelena je ostavila Sonju te krenula prema Marijovoj kući i naravno da je on već bio na prozoru, pomalo zadihan, ali i VRLO SRETAN.

Dečki – nema kod njih sporta, samo pobjeđivanje. – Jelena

Što ti misliš? Komentiraj: