Čevo – Sveti Tun Tun u filozofskom disku

Misija: konciznost u planinarskom smislu; filozofskom skoro pa nemoguće i nikako

Vizija: pokazati kako se članci ionako ne čitaju, barem ne do kraja


Mjesto na kojem službeno počinje članak


Naša destinacija: Čevo. Odluka da idemo baš tamo te sve tehnikalije u vezi odlaska su dogovorene u, doslovno, dvije minute. Prednost male grupe.

DSC_0393
Pogled na Čevo sa službenog parkinga pokraj bistroa Brk

Krenuli smo “težim” putem na vrh Čeva. Trebalo nam je pola sata do vrha Malo Čevo. Sljedećih dvanaest minuta smo hodali do najviše točke Čeva (562 mnv). Po putu su viđene jaslice koje će očito tamo dočekati Božić. Otprilike pet minuta laganog hoda do balkona i inoks križa. Prilažem kartu na kojoj su sve važne lokacije označene: 1) vrh Malo Čevo, 2) najviša točka Čeva, 3) balkon i inoks križ, 4) početna i završna točka (*klik* na sliku ispod da bi se ona povećala).

Povratak preko staze koja je na početku (račvanje dvaju puteva vidljivo na karti iznad) označena kao “Čevo – lakši put” je trajao četrdeset i pet minuta. Sveukupno je to bilo malo više od sat i pol aktivnog vremena što ovu rutu čini idealnom za ljude s manjkom slobodnog vremena, a koji bi ipak htjeli planinariti i usput obaviti kondicijski trening. Pogledi neće izostati te Vas na Balkonu očekuju lijepi prizori Hama (pretpostavljam), Male Ivanščice, vrha Ivanščice, Vilinske špice u daljini, a tu je i Ravna Gora. Definitivno preporučamo!


Mjesto gdje službeno završava članak


Osjećam se nekako isprazno, a Vi? No, osjećam se i ponosno jer sam upravo uspio napisati najkraći izvještaj s planine za VAKUUM MET. Da! Čevo je nekako bilo najbolji kandidat za to jer se ni nema bogzna što pisati, ne? Ne morate reći, znam. Čini se kao da napisano nema dušu, da nešto ovdje stvarno fali. Možda neka anegdota ili ono o čemu smo pričali tokom našeg uspona?

Vidite, problem nastaje u onom trenutku kad autor izgubi sebe i počne misliti samo na to što će reći publika/čitateljstvo. Je li to onaj trenutak kad bi rekli da se “netko prodao”? Mnogi, čak i ugledni, novinari (ah, ne samo oni – svi odgovorni, odrasli ljudi) će Vam reći da se od nečega na kraju dana treba i živjeti pa tako sve završi s pokušajima guranja sa strane nekih “intelektualnijih” i “dubljih” tema, ali najčitanije su ipak vijesti o promilima u krvi i svim mogućim jarkima u kojima je netko pijan završio. No dobro, tu su i vijesti o javnim prosidbama koje su sad jako popularne. Na mrgude se općenito ne gleda pozitivno i kritika kao da nije dobrodošla. Bio sam na jednoj jako korisnoj radionici u kojoj je jedan stručnjak za PR (moj prijatelj, nemojte me krivo shvatiti… gledajte me kako samo brzo učim – uskoro ću biti jedan od demokratskih uvlačiguza!) govorio kako se nikad ne smije “izlaziti van” s hejterskim spikama i slično. No, je li “hejterska spika” sve što bi netko mogao protumačiti kao napad na sebe? Smijemo li zataškati istinu i odgovornost prema njoj samo zato jer bi se mogli nekome zamjeriti?

Mozgajući o tome kako približiti ljudima tematiku planinarenja (ili bilo koju drugu kad smo već kod toga), došli smo i do razgovora o parametrima idealnog teksta. Postavi čim više manjih paragrafa, umetni dovoljno fotografija jer ljudi više vole gledati u fotografije nego u slova. Je li to opet zbog manjka vremena? Kod nekih to svakako jest razlog. No, neće te ni milijun paragrafa spasiti ako imaš preveliku količinu teksta. Budući da volim da ljudi daju primjere kad nešto pokušavaju dokazati, pazite ovo: recite iskreno, tko je pročitao otpočetka do kraja zadnji članak (Stazom Malog Princa) kojeg je objavio naš Mario? Mario je trenirani vojnik, svakako. Uči i on pomalo o tom objavljivanju i uređivanju te količini teksta koja je ljudima probavljiva. Prvi dio članka je napisan gotovo školski. Drugi dio je pisala Jelena koja se nedavno urnebesno zaljubila u planine i planinarenje. Ne samo to, ona stvarno dobro piše i lijepo se izražava. Možda joj fali malo samopouzdanja, ali svima je tako u početku.

Previše tehničkih podataka. Previše osjećaja. Premalo duše. Subjektivna bljuzgarija. Objektivno i hladno. Predugo. Prekratko.

Čuo sam apsolutno sve, a nekad sam se trudio zadovoljiti kriterije samo zato jer sam ljudima obećao da ću nešto napisati kako su oni rekli. Honorarni pisci, prodane duše, snalažljiviji od mene, neiskreniji od mene – sve je to procjena u očima promatrača. Popularnost i omiljenost svakako igra ulogu, ali zar to nije jedan od najozbiljnijih problema koji more naše društvo? Proteže se on od osobnih odnosa koji nemaju neku općenitu relevantnost za većinu do visokih instanci poput politike koja nam, iako bi neki htjeli vjerovati drukčije, kroji svima živote. Kumovanje i uvlačenje na topla i prljava mjesta. Napiši nešto da im se svidiš. Laži im jer tko će znati? Glavno da ostvariš svoj cilj. Kriterij dobrog teksta danas nije njegova kvaliteta nego koliko ja ljudi znam s kojima mogu otići na kavu, a da oni imaju neki autoritet reći pokoju pozitivnu riječ o meni ili me negdje objaviti.

Dobro je osvijestiti te stvari. Smatram da je to oduvijek bilo poslanje hrabrih – odgovornost prema istini. Najlakši put k gubitku sebe je neiskrenost. Počinje s ugađanjem i podilaženjem drugima, a završava u totalnom kaosu gubitka integriteta. Zato sam odlučio istupiti i poručiti Vam da znam da nećete pročitati ovo što sam napisao. Predugo je i nema fotografija. Previše je iskreno. Možda ima previše… duše?

 *     *     *

Što ti misliš? Komentiraj: