Stazom Malog Princa – priča s dvije strane

Domaće staze su uvijek dobre i tu se nađe dobro društvo, no nepoznate staze nude uzbuđenje i otvaraju um. Već otprije smo bili željni otići u nepoznate divljine Velebita te nam se ta želja ispunila kada smo vidjeli izlet koji je organiziralo planinarsko društvo MIV iz Varaždina. Nezahtjevna planinarska staza je bio opis koji je privukao i novije članove našeg VAKUUM MET društva koji su bili željni kročiti u pustolovinu.

Iako je vrijeme godišnjih odmora te ljudi obično u to vrijeme bježe na more, nas troje hrabrih se odlučilo pobjeći u planine pa makar i samo na dva dana. Naše putovanje je započelo u 4 sata ujutro u petak 5.8. kada smo se Jelena i ja ukrcali na bus koji nas je prevozio do početka naše ekspedicije. Pošto sam spavao samo jedan i pol sat te noći, što mogu zahvaliti svom prijatelju Borni, mislio sam u autobusu malo ubiti oko no san mi nije baš dolazio. To je valjda bilo najbolje za sve oko mene jer nekada znam hrkati kao da pilim drva motorkom. S obzirom da je bilo vrlo rano, gusta magla i niski oblaci su bili vrlo česta pojava na poljima kraj kojih smo prolazili. U kombinaciji s polutminom praskozorja stvoren je jesenski ugođaj koji će se raspršiti s prvim zrakama sunca.

Oko 10 sati smo došli do početne točke naše ekspedicije koja nas je vodila preko prevoja Prezid do skloništa Crnopac. Teren kroz koji smo kročili bila je makija – kamenjar s niskim raslinjem. Prvi dio puta nije bio previše zahtjevan. Iz perspektive jednog planinara kojem je Ivanščica kao majka, ovaj put bih okarakterizirao kao Pionir na steroidima. Kako to biva na planinarskim izletima, izmjenjujemo šale i pošalice te upoznajemo ostatak MIV ekipe kako koračamo naprijed.  Na nekim dijelovima staza se sužava i okružuje kamenom.

Staza uskoro postaje zahtjevnija i strmija no za prave planinare kao što smo mi to je samo još jedna prepreka prema cilju. Procjepi u kamenju su također jedno od ugodnih iznenađenja ove staze. Procjepi se miješaju sa labirintom stijenja te uskoro dolazimo do skloništa Crnopac gdje smo mogli ostaviti “višak” stvari. Sklonište je malo, ali ima par ležajeva te sve kako bi preživjali noć na planini. Upisujemo se u knjigu te nam vođa puta objašnjava zašto se planinari zapravo upisuju u knjigu: kako bi ih lakše našli ako se izgube na planini.

Nastavljamo stazom Malog princa do Bilog Kuka gdje staza sa zahtjevne prelazi u izazovnu. Vertikalni uspon po stijeni uz pomoć klinova, korištenje sajli za prelazak nekih dijelova te ferata kako se to popularno zove u planinarskom žargonu, samo su dio onoga što je slijedilo. Moram priznati da mi je adrenalin skočio na takvim dijelovima jer je postojala mala mogućnost da se okliznem te je trebalo dobro birati uporište. Dvori, Konoba, Papratnjak, Predkuk, Tisni klanac, Niska vrata, Kičma i drugi nazivi su krasili dijelove kroz koje smo prolazili.

Za mene, najbolji dio je bio spust u Zdenkovu jamu u koju smo se spuštali po dvjema aluminijskim ljestvama te malim dijelom klinovima i sajlama. Šteta što ne postoji neki zip line po kojem bi se mogli spustiti. Bilo bi puno zabavnije.

Nakon prelaska već spomenutog dijela Kičma koji također podiže adrenalin zbog nedostatka klinova pa procjepi u stijeni postaju jedini spas. Nakon je slijedio raznoliki teren koji uključuje spustove i uspone, labirinte od stijenja te utabane šumske stazice. Ovdje prolazimo kroz dio  nazvan Nebeska vrata  koji vodi do slijedećeg uspona na Bili kuk.

Stazom se vraćamo prema skloništu Crnopac. Ovdje već neki članovi ekspedicije osjećaju umor te im noge ignoriraju komande koje šalje mozak. Umor je sve veći. Krećemo se sporije također jer dobar dio puta idemo uzbrdo.

Nakon kojih pola sata ponovo dolazimo do skloništa Crnopac gdje radimo malu pauzu prije polaska do autobusa. Spuštamo se pitomim stazama zaraslim kupinama koje na svakom koraku beremo. To je još jedna pogodnost planinarenja. Spust je bio dosta jednostavan te smo se po šljunčanom putu spuštali oko 45 minuta do ceste gdje smo se ukrcali na autobus.

Autobusom smo otišli do Obrovca gdje smo noćili u sportskoj dvorani srednje škole. Samo mjesto se nalazi na rijeci Zrmanji te se može nazvati turističkim odredištem jer nudi razne adrenalinske sadržaje – ponajviše zasnovane na divljim brzacima koji se tamo mogu  naći. Prolaskom kroz sam centar mjesta mogu se vidjeti mnoge ruševne zgrade koje su zaboravljene te propadaju. Na našem noćnom prolasku gradom začudili smo se kako nema omladine po ulicama što je čudno s obzirom da je bio petak. Nalazili smo samo majke s djecom u šetnji, starce te skupine naših planinara koji su se proširili ovim malim mjestom.

Kada smo se smjestili i spremili za spavanje, san nije dolazio jer temperatura u dvorani nije bila ugodna te je samo najavljena oluja donijela olakšanje. Iako smo se nadali da neće biti previše kiše, probudili smo se uz grmljavinu i bljeskove munja. Kiša je padala oko dva sata što je bilo dovoljno da nam poremeti planove. Umjesto predviđenog uspona na Tulove grede i Zir, otišli smo do Gračaca gdje nas je čekao plan B. No nažalost i tamo je palo dosta kiše te smo morali i to otkazati. Odlučili smo da je vrijeme da spakiramo kofere i da idemo doma. Iako nam je propao ovaj drugi dan, ovaj izlet možemo okarakterizirati kao vrlo poučan i zanimljiv. Treba nam više takvih. Na kraju smo zasladili put s jednom kremšnitom.

AND THIS IS WHAT REALLY HAPPENED!

Dodatak piše: Jelena Buhanec

Neki me znaju kao ranije aktivnog, a sada “zaspalog” volontera VAKUUM KLUB inicijative. Iako pratim što se događa, obveze i neki drugi interesi me spriječavaju da se još uvijek trudim uklopiti u grupu ljudi koja se naziva “mladima”. VAKUUM MET ekipa ima iza sebe već nebrojenih izleta (ovako slobodnom procjenom bubnut ću neku brojku od 30-50 izleta) dok sam ja samo govorila: “Jednom ću i ja isprobati to planinarenje. Kad stignem. Kad se vratim iz inozemstva. Kad prođu ispiti. Kad_______________ (fill out the blank).

Prvi poziv na koji sam se odlučila odazvati bio je upravo onaj kad su Zrinka i Bogdan (najneustrašljiviji volonteri koje znam) pitali ima li zainteresiranih za NOĆNI pohod na Ivanščicu. Prvi put za mene i odlučila sam se poći na planinu jednog petka NAVEČER. Još jednom da naglasim: po mraku, za vrijeme lošeg vremena, sa ručnim svjetiljkama. Jesam li spomenula da smo išli po mraku? Odmah sam pozvala da mi se pridruži i brat Vladek. Ako mene pojede medvjed, neka bratski pojede i njega.

Uspon mi se svidio i u roku 8 dana, popeli smo se na vrh Ivanščice tri puta preko staza Mrzljak, Pionir i Konj. Ja sam se zaljubila. Planine me uzele. Nabavila gojzerice, zaplijenila Zrinkin ruksak, a od Bogdana nažicala štapove. Sonja i Mario su bili glavni motivatori i držači tempa sa svojim već poznatim heštegovima: #nijetoništ i #nemapredaje. Sonja je u mojim očima neka super/iron/lady. Kad priča koliko je u pokretu, pitam se spava li noćima kao i svi mi ostali ili možda spava na kakvoj spravi za vježbanje.

Mario je počeo s nekakvim upitima, postovima i idejama o odlasku na Triglav. I pitala sam se jesam li spremna nakon tri odlaska na Ivanščicu, ići na Triglav? Znanje iz opće kulture zemljopisa mi nije jaka strana. I kad kažeš Triglav i kad se mutno sjetim nekih fotografija s nečijeg izleta, pomislim na ogromnu planinu (kako god je Slovenija, zna se: MALA), stijene i kajjaznam… nešto slično GRAND canyonu u Americi. Počinjem proučavati info: spava se tu, hoda se tamo, put je toliko, potrebni karabineri, sajle i malo ja googlam i zaprepastim se. U stilu Amy Whinehouse kažem: no, no, no. Hešteg: #premladasamdaumrem.

Uskoro Mario predloži drugi izlet: Velebit. Izlet u organizaciji planinarskog društva MIV Varaždin. On i Maja idu. Datum odgovara. Cijena: samo 180 kuna. Izlet je detaljno isplaniran, a staza: NEZAHTJEVNA: Okej. Može, pristajem. Putovanje Lijepom našom. Zašto ne? Potrebno se učlaniti u MIV, ali nakon ispunjene pristupnice i uplatom male godišnje članarine  i to je riješeno.

Velika briga koja me mučila bila je: kako se obući? Idem na Velebit! A Velebit je zbilja pojam koji vežem uz snijeg. Nakon što je nekoliko ljudi reklo isto, odlučila sam se za odjeću u kojoj trčim te uzeti sa sobom trenirku i majčinu poštarsku, a little oversized, kabanicu. Bez zimske kape i rukavica što se pokazalo sasvim dovoljnim.

Na dan izleta trebalo se pojaviti kod hotela Turist u 4 sata ujutro. Znači, buđenje u pol tri, pravljenje sendviča, zadnje provjeravanje opreme, pozdravljanje majke (znam da previše dramatizaram, ali možda je zadnji put vidim jer na Velebitu su šanse za susretanje medvjeda veće nego na Ivanščici), vožnja do Varaždina, ostavljanje auta na parkiralištu na groblju i brzi hod prema hotelu Turist. S tim da taj hod nije ravno prema Turistu jer kako mi snalaženje u prostoru nije baš uspješno, krenula sam prema staroj zgradi VAME i nadala sam se da ću “upiknuti” hotel.  Nakon tri mala kriva skretanja, došla sam minutu prije busa. Pred hotelom grupa od dvadesetak izletnika. Kako nikoga nisam poznavala, mislila sam da je najbolje prvo se javiti vodiču i u mom stilu to sam uradila tako da sam došla otprilike u sredinu grupe i glasno upitala: “ŠTO JE TU GLAVNI???”. Nitko me nije ispravio, znam da se pita “tko”,a ne “što”, ali bila sam nervozna. Odmah su me uputili na vodiča Vlatku koja je stavila kvačicu pored mojeg imena. Pa kaže: “Fali još Mario.”

Pogledom sam tražila Marija. Uhvatio me mali napad panike.  Marija nije bilo. Autobus je bio spreman krenuti, a Marija nema. Što ako je zaspao? Što ako ne ide? Nikoga ne poznajem. Smišljala sam načine kako prebiti Marija kad ga vidim sljedeći put.  Mario se pojavio. Mariju je bilo oprošteno.

Autobusni prijevoznik nam je poslao veći autobus nego što je bilo potrebno. Imali smo dovoljno mjesta. Kako smo, logično, htjeli odspavati dio puta, svaki smo zauzeli dva sjedala. Mario je krenuo sa svojim upozorenjima kako glasno hrče, pa upitah: “A jel hrčeš kao mali medo ili krdo slonova?”. “Kao da motornom pilom rušiš šumu”, veli. Kako je spavanje bilo organizirano u školskoj dvorani u Obrovcu na podu, lovila sam se za svaki tračak nade da Mario, ipak, ne hrče tako glasno! 😀

IMG_20160805_085751

Putem, između spavanja, mi je glavna briga bila poluprazna baterija na mobitelu. Hm… ako planinom ne hodam s uključenom Endomondo aplikacijom, računa li se izlet? Na prvoj benzinskoj postaji gdje smo stali, zaposlenik je odolio mom šarmu i bez pardona odbio moju molbu da mi uključi mobitel na struju na nekoliko minuta. Srećom smo se ukrcali na autobus koji nas je vozio do obližnjeg kafića na jutarnju kavu. Nismo se vozili ni 20 metara! 😀 Nismo znali da je kafić na dohvat ruke.

Maja je bila već na moru te nam se pridružila prije samog početka uspona. Ostavili smo autobus na parkiralištu, obukli gojzerice, namazali malo kremom za sunčanje, ostavili višak stvari i krenuli. Vlatka je rekla kako je ona prva, na početku kolone, dakle, nema nikog ispred nje. Miro je na kraju kolone i nema nikog iza njega. Ispočetka smo hodali u koloni, ali se kolona nakon nekog vremena razdužila. Nedostatak tako velike grupe je što moraš prilagoditi svoj tempo drugima. Možeš biti na početku ili kraju kolone, ali tempo je sveukupno sporiji nego što osobno volim.

Odrekla sam se fotografiranja u korist Endomondo aplikacije. No, nažalost, zabunom sam isključila “lokaciju” te nemam snimljenu rutu. Mario je ionako imao profesionalni aparat te sam bila sigurna da će imati gro odličnih fotografija. Prvih sat vremena se činilo da je za hodanje  staza lakša od bilo koje staze Ivanščice jer je raznolikija. Ima i uspona i silazaka raznih nagiba te i nešto ravnih dijelova (toliko koliko je to moguće kad govorimo o planini).

Prva ozbiljna stanka je bila nakon sat i pol vremena u Tatekovoj kolibi. Preporuka je bila ostaviti tamo višak opreme pa čak i štapove. Osim vode! Vodu obavezno treba ponijeti. Snijega, suprotno mojim očekivanjima, nije bilo. Nije bilo hladno. Netko je spomenuo kakve su vrućine na moru i kontinentu, a nas je pratila ugodna svježina pomiješana sa slatkim znojem i umorom u koji nas je planina obavila.

Stazu malog princa teško je opisati. Mogu samo reći da je predivna i oduzima dah. Mario je bolji u opisivanju staze i kako kaže, staze su postale uže, a kamenje sve veće. Iznenadila sam se kad sam vidjela prvi klin. Postajali su sve češći, a tako i sajle. Koliko god se možda činile nespretno postavljene, kad bi se htjela spustiti ili uhvatiti za jednu, vidjela bi da su postavljene točno gdje treba.

Staza je u jedno vrijeme postala JOŠ UŽA, a kamenje još VEĆE. Markacije na svakom i malo nejasnom skretanju staze. Vlatka je bila odličan vodič, sigurna u sebe i nas. Ja sam pomalo sumnjala u sebe, neki dijelovi staze izgledali su teško. Ali tu prevladava ponos. Ova penzionerka ispred mene može, mislila sam, e pa mogu i ja! Počela sam prigovarati. Sve strahove prije izleta smirivala sam oznakom na planu puta da je staza NEZAHTJEVNA. A neko kamenje se baš i nije moglo opisati kao nezahtjevno. Pitala sam se, glasno i često, ako je ovo nezahtjevna staza, što li je onda tek POLUZAHTJEVNA? Još i sad, dva tjedna poslije, promrmljam sebi u bradu: “nezahtjevna”.

Uzmimo za primjer prijelaz nazvan KIČMA. Kamen do kamena, prijelaz dug dvadesetak metara dok je s lijeve i desne strane provalija. Dvadeset metara radi kojih zadrhtiš i postaneš svjestan svake sekunde. Postojiš. Ovdje si na planini, okružen planinama i ti si dio planine i planina je dio tebe. Sad razumijem zašto toliko ljudi planinari. Zašto idu opet i opet na iste vrhove. I što ih vuče na osvajanje novih i sve težih vrhova. Kad se nađeš tako visoko i vidiš ta golema prostranstva, osjetiš da si živ.

Kod povratka do Tatekove kolibe sjatili smo se oko pumpe za vodu. “Jeli voda dobra za piće?” Vlatka  je rekla: “Pa da. Pa kako bi ovdje mogla biti neispravna? Mi je pijemo.” Za nekih pola sata je vidjela neke instalacije i rekla da bi mogla u pitanju biti kišnica. Zaključila je da bi bilo najbolje popiti nul-nul-tri rakije, za svaki slučaj. Ostala sam zatečena. Inače ne pijem, aaali, aaako moooram… Ipak sam odoljela! 😀 Čekao nas je još silazak do autobusa. Od najavljenih 6 sati hoda, prošlo je već šest i pol. Zadnji dio staze od sat i pol bio je najnaporniji. Već smo svi bili umorni. Prolazak kroz dio šume gdje su rasle divlje maline nas je obradovao, zastajkivali smo te ih brali.  Makadamski put je vrlo dosadan za hodanje. Kao zadnji dio staze spuštanja Mrzljakom. Hodanje po asfaltiranoj cesti još gore. Ja sam hodala po rubu, po zemlji te sam bila sporija od Maje i Marija. “Čekajte me, čekajte me…” koji put bi zavapila.

Kod autobusa je polovica izletnika s velikim guštom izula gojzerice. Ja sam radije čekala dvoranu. Na putu do dvorane smo nagađali kakav noćni život u Obrovcu možemo očekivati. Zrak u dvorani  je bio, očekivano, nešto zagušljiv. Ljudi ispred mene su malo potrčali i kad sam shvatila zašto i ja sam se ubrzala. Bio je to otvoren lov na strunjače! Uspjela sam zgrabiti jednu od zadnjih.

Dvorana je imala WC, muški i ženski, imala je dva tuša s toplom vodom. Što više imaš za poželjeti? Trebalo nam je neko vrijeme da se izredamo pod tušem i zatim smo krenuli u lov na benzinske ili trgovine. Bio je državni praznik te nismo bili sigurni što ćemo pronaći otvorenim. No, u Konzum nismo morali sumnjati. Otvoreno do 20 sati!  Nakon četiri jednaka sendviča koja sam pojela taj dan, u trgovini sam se osjećala kao malo dijete. Koji sladoled odabrati? Opskrbili smo se namirnicama i plan je bio ostaviti ih u dvorani te pronaći koji kafić. Kad smo stigli do dvorane, mene je uhvatila nervoza i umor. Premjestili smo strunjače bliže prolazu gdje smo uhvatili nešto povjetarca i ja sam se spremila za spavanje. Bila sam prva. Zaslužila sam da mi teta iz vrtića zalijepi zvjezdicu pokraj krevetića. Samo me pustite da spavam. Bilo je tek pola 9 sati.

Vrijeme se kroz noć pogoršalo. Mario je na svu sreću ipak hrkao samo kao mali medo. Hrkalo je još nekoliko drugih ljudi tako da nije bilo opasnosti za Marija da ga netko skupa sa strunjačom odnese van! I sama sam izrekla neke prijetnje na tu temu. Jesam se par put probudila, ali slomljena sam spavala do nekih 7 sati. Čula sam da su se ljudi počeli spremati ali sam odbijala ustati još jedno vrijeme. Inače jesam jutarnja osoba, ali pothvat od dan prije je ipak bio veći zalogaj za moje tijelo.

Za subotu je bio plan popesti se na Tulove grede i u rezervi smo imali Zir. Pljuskovi ujutro su mi davali nadu da budu ovi vrhovi ipak otkazani. Grupa se raspršila po gradu po jutarnjim kavama te je Vlatka odgodila pokret za pola sata. Pratila se vremenska prognoza i stanje na planinama. Odustali smo od ovih planina jer je rečeno ako je mokra cesta, mokro je i kamenje po kojem bi se penjali te da nema smisla riskirati da se netko ozlijedi. Napravili smo dvije veće pauze. Jedna je bila kod ulaza u Plitvička jezera. S Majom sam napravila obilazak tamošnje suvenirnice. Kako i sama izrađujem suvenire, zanimalo me koju ponudu imaju i po kojim cijenama.  Druga pauza bila je na autocesti, odmorište Žir, kod restorana Macola.  Tko je tamo bio zna da je restoran sam po sebi turististička atrakcija. Mene je očekivano najviše oduševio preparirani jelen s kojim sam morala nabaciti nekoliko fotografija.

U prvotnom planu, predviđen povratak u Varaždin bio je u 20 sati. Radi lošeg vremena stigli smo već u 15. Općeniti dojam? Svidjelo mi se. Da sam znala zahtjevnost staze, vjerojatno se nebi usudila ići. Drago mi je što jesam. U ovom trenutku, pomisao na Triglav više nije tako zastrašujuća. Tko ne voli malo izazova, strepnje i adrenalina?  Triglav, here I come!!!

One thought on “Stazom Malog Princa – priča s dvije strane

Što ti misliš? Komentiraj: