Papučke krtice žestoko protiv vrućine

Ovo nije izvještaj s planine iako naslov može navoditi na krivi zaključak. Sudeći po viđenim prizorima divlje prirode, vjerojatno bi i to bio lijep doživljaj! Pišem ovo jer želim podijeliti s Vama naše iskustvo odlaska u Požegu, skoro na drugi kraj Hrvatske. U recima koji slijede čeka Vas kratak putopis, pokušaj opisa novih iskustava, ali i zdrava kritika našega grada u kojem, čini se, postoji nikakva glazbena scena.

P1080207

Riječ je o bendu Sten Mol iz Varaždina i iako bi neki u ovome htjeli vidjeti propagiranje bez srama, navodim taj podatak zbog relevantnosti za cijelu priču. Zapravo, navodim ga i zato da bi utipkali u Facebook tražilicu naše ime i poslušali neke pjesme te nas lajkali ako Vam se sviđa ono što čujete. Ne znam otkud su naši domaćini iz Tom Kluba čuli za nas, ali trebali su bend stoner žanra. Uz nas su svirali Dickless Tracy iz Slovenije, Essence iz Splita te Petar Punk iz Bjelovara. Nešto ću malo više reći o tome kasnije, ali budući da su nam gaže zasad prilično rijetke, nemamo naviku odbijati ponude. Po informacijama na Google kartama do Požege automobilom treba tri sata i dvadeset minuta. Domaćini su platili putne troškove, a kako bi oni bili čim manji, odlučili smo ne ići autocestom. Tako nas je put odveo prema Koprivnici i Virovitici, a nakon Suhopolja smo skrenuli južno za Pčelić. Prativši usputna sela (od kojih su neka imala zanimljive nazive poput Pivnica Slavonska), stigli smo do Voćina. Tu su počele prirodne ljepote Papuka koji jednostavno poziva strastvene planinare i druge ljubitelje prirode. Vijugavi put kroz šumu i planinu protezao se unedogled, ali uskoro smo se počeli približavati našem odredištu. Trebalo nam je otprilike četiri sata.

P1080217
Požega noću

Požega odskače od obične predodžbe o tome kako je Slavonija ravna. Grad nastao na obroncima Požeške gore koji ima 20.000 manje stanovnika nego Varaždin. Nažalost, nismo imali priliku istraživati grad koliko smo htjeli. No, zato je Maja otišla u obilazak grada kad smo mi imali tonsku i pripremali se za nastup. Opisala je Požegu kao simpatičan gradić, a naišla je i na nešto što se naziva Staza Sokola – poučna staza koja je praktički mali planinarski put. Okolica je puna brežuljaka i šuma te bi šetači i ljubitelji prirode ovdje našli neiscrpnu inspiraciju. Kako se vrijeme početka koncerta približavalo, sve smo bili bliže upoznavanju požeške alternativnije scene.

DSC_0354

Prvo ipak moramo spomenuti hranu koja nam je ponuđena ubrzo nakon što smo na stejđu pripremili sve za nastup. Organizirani catering za sve bendove, ali i njihovu pratnju? Da, baš to nas je dočekalo. Još u pregovorima za koncert smo morali ispuniti neke osnovne podatke, a jedan od njih je bio koliko ljudi dolazi uz bend. Poveli smo Maju i Tibora te su i oni s nama bili nazočni gozbi. Da nas je došlo i deset, mislim da bi svi mogli jesti i piti. Svaki član benda i pratnja dobili su dva kupona za bilo koje piće (iznos od 12kn). Uz to smo dobili i vrećicu Turističke zajednice Grada Požege u kojoj se nalazi plakat koncerta Žestoko protiv vrućine, turistička karta Požege te brošura Zlatna Slavonija u kojoj možete naći korisne informacije o Požeško-slavonskoj županiji. Nekome se može činiti kao malo, ali ne možemo reći da nas ovakvo gostoprimstvo nije dirnulo.

DSC_0355

Nama je pripala čast otvaranja događaja. Tom Klub je bio pun, vjerojatno, stalne klijentele. Nešto je manje ljudi bilo u podrumu gdje se održavao koncert. Tijekom cijele večeri je u podrumu bio otprilike isti broj ljudi s malim pomacima prema više kako je večer odmicala. Mi smo započeli s coverima od Kyussa, a ostatak koncerta smo svirali autorske stvari. Netko je iz publike nešto nezadovoljno (ozbiljno ili ne!?) dobacio kad je Vinko najavio da sad slijede naše stvari. Nije mi baš jasna ta stalna potreba za coverima, a čini se da što je bend mlađi, to bi covera trebalo biti više. Ne shvaćam ljude koji samo ponavljaju jedno te isto za nekim drugim i na tome grade svoju popularnost. Hm, ne rade to samo u glazbi kad smo već kod toga, ali to je sad jedna druga priča. Nakon nas slijedi Dickless Tracy koji spada pod old school death metal grind. Sva trojica su bila odlična, ali mislim da je ipak najviše odskakala spontanost i opuštenost njihovog pjevača i ujedno gitarista. Incubator. Possessed by Jesus fucking Christ. Ampak zares dober bend! Nakon njih mala pauza za Ferragosto tombolu, a onda Essence iz Splita. Nažalost, nismo uspjeli čuti njihov nastup do kraja jer smo trebali krenuti kući. Ono što smo čuli već za vrijeme tonske, bilo je stvarno impresivno! Teško je definirati žanr pod koji spada glazba benda Essence, a oni sami kažu da ih najbolje opisuje naziv math ‘n’ roll (mješavina svakakvih žanrova od progressive metala, stoner sludgea do hardcore punka i jazzy matha). Od Petra Punka nismo ništa čuli uživo, ali vjerojatno su svi oni mlađi i stariji punkeri te pripadnici ostalih supkultura koji su cijelu večer sjedili na cesti pred Tom Klubom čekali baš njih i njihov nastup.

DSC00919
Otvaranje koncerta s Kyussom

13902078_10204904299726398_920248408_o
Pozorno osluškivanje Sten Mola – Tomislav iz Dickless Tracy

Vjerujem da je za naše pozitivno iskustvo, doživljaj Požege i njihove scene zaslužna i činjenica što su, uz druge sponzore, događaj sufinancirali i Turistička zajednica Grada Požege te Ministarstvo Kulture Republike Hrvatske. Istina je da je udruga KAMP birala koga će pozvati na događaj, ali stvarno me zabavlja činjenica što bi po tome Sten Mol spadao pod kulturu. Je li taj moj negativan stav uzrokovan time što se danas financiraju samo mainstream, fine i uobičajene stvari? Moguće! Rastužilo nas je što smo iz usputnog razgovora s jednim od organizatora, Denisom Treskanicom, doznali kako takvih događaja u Požegi nema mnogo, a čini se da na takve stvari dolazi sve manje ljudi. Nešto slično je rekao i Tomislav iz Dickless Tracy. Sve je manje mladih ljudi koji slušaju i/ili sviraju takvu glazbu, a u Brežicama (SLO) je scena “nekud nestala”. Trebamo li se brinuti da će alternativnija glazba, to jest scena nestati? Pomanjkanje mladih ljudi koji slušaju takvu glazbu definitivno daje razlog za brigu. No, nestanak publike može se dogoditi samo lokalno. Globalno postoje različiti festivali i kampovi.

DSC00927

Jedno od mjesta u kojima je umiranje glazbe lokalno uspjelo u potpunosti je i Varaždin. Već sam mnogo pisao o tome (kao član Sten Mola, kao autor VAKUUM kluba, kao jedan od idejnih začetnika i organizatora Ištekanih VAKUUM-a, ali i kao mladi čovjek koji se želi umjetnički izraziti), a odjeka – kao i kod nekih drugih bitnih stvari o kojima tu i tamo netko priča – nije bilo. Zašto Varaždin nema mjesto za koncerte kakav je Tom Klub iz Požege, Metalac iz Čakovca ili možda čak, ako si dopustim snivati veliko i naivno, Močvara u Zagrebu? Ma prodao bih dušu i za jedan Jiggy bar (bez uvrede, svakako). Moguće je da je tamo bilo najbolje ozvučenje od svih naših dosadašnjih nastupa. Svaka čast iznimkama u Varaždinu kojih ima možda za prst ili dva jedne ruke. Hoće li to biti dovoljno za oživljavanje scene u Varaždinu? Hoće li nas Špancirfest spasiti? Je li stvarno stonerija-drogerija-vesoljci i ostala alternativna glazba samo za inozemstvo, Zagreb i gradove daleko od doma koji imaju puno bolju komunikaciju s gradskim vlastima, a istini za volju očito i gradske vlasti imaju više sluha za potrebe umjetničkog izričaja svojih mladih?

zestoko svi

U rodnom kraju ti ne daju ni da sviraš na cesti, a već dvjesto kilometara dalje te nude s hranom, pićem i ponašaju se prema tebi s poštovanjem. Sve sam bliže vjerovanju u onu staru: “Ne možeš biti mudrac u svome selu.” Sve više sam i uvjeren da živimo u jednom velikom selu. No, možda ima i nečeg pozitivnog u svemu tome. Možda stvarno treba otići i pustiti život bez perspektive onima koji je i nemaju. “Varaždin, ne vidimo se” – tako odjekuje šala frontmana benda Dickless Tracy u jednom dubljem i pravoznačnijem tonu.

 

Što ti misliš? Komentiraj: