Džepna čudovišta ili svi najbolji prijatelji modernog čovjeka

U nedjelju sam odrađivao trening oko Arene Varaždin koja je ovih dana uobičajeno okupljalište fizički aktivnih Varaždinaca. Ima dosta trkača, biciklista, šetača, a često ljudi samo sjede na betonskim stepenicama koje gledaju prema rijeci Dravi. Prolazili su tako pokraj mene mnogi ljudi, ali posebno su me se dojmila trojica mladića na biciklima koji su vozili usporedno i neuobičajeno sporo. Svaki je tipkao na svoj mobitel i imali su one neodređene izraze lica. Tko zna koliko su dugo trenirali da bi imali te pokeraške face, ali odokativno čovjek ne bi rekao da su izgledali posebno sretno. Uskoro zatim sam vidio dvije djevojke koje su također tipkale po mobitelima, tu i tamo neobvezno se obraćajući jedna drugoj. Nakon toga jedan usamljenik koji se skoro zabio u mene jer nije gledao put ispred sebe. Glavni krivac je za to opet bio mobitel. To su još i dobre situacije jer ovdje nitko nije ugrozio nečiju sigurnost. Mobiteli se također koriste i u prometu te se u jednoj ruci drži mobitel, drugom rukom se upravlja volanom i pridržava zapaljena cigareta, a slobodno se možete pitati kako se onda točno mijenjaju brzine prilikom takve vožnje?

Ovim zadnjima neka se bave naše policijske snage za koje se čini da ih nikad nema tamo gdje bi ih trebalo biti. Koliko se na portalima piše vijesti o tome kako su ljudi završili u jarcima i grabama uz cestu, bio bih sretan, a i to ne bi bilo toliko tragično, kad bih barem naišao na par njih u kojima se piše kako su nekoga globili jer je vozio i mobitelirao. Nas ovdje više interesiraju prije navedeni primjeri. Moram li uopće naglašavati da svjedočimo gotovo totalnom otuđenju tehnologijom, a da toga većina nije svjesna? Postalo je normalno hodati rame uz rame svojim prijateljima i tipkati po mobitelu dopisujući se s nekim drugim prijateljima. Ono na što su stručnjaci – često labelirani kao tehnofobni, nefleksibilni te zastarjeli – upozoravali, danas postaje (prava*) stvarnost više nego ikad. Društvene mreže koje su imale nekog smisla u fizičkoj odsutnosti prijatelja, kolega i ljubavnika, sad su počele gutati cijeli uobičajeni koncept prijateljevanja. Nuspojave će se vjerojatno vidjeti najviše na generacijama koje sad odrastaju te se nalaze u tzv. osjetljivim godinama. Problemi u komunikaciji licem u lice, izlaganje pred stvarnom publikom, izražavanje emocija i slično.

Man-on-his-smart-phone-ignoring-his-date-e1384364879741

Sjećam se kakvo je to ludilo bilo kad smo kao djeca svi počeli skupljati Pokemon karte. Skupljali smo ih i razmijenjivali. Kasnije smo naučili pravila igre pa smo se natjecali. Neki od nas su čak bili na službenim kartaškim Pokemon ligama. Euforija je bila stvarna, a sreća je bila beskrajna. Svako malo se javi nekakav fenomen u kojem većina jednostavno poludi za nečim. Onda je to polako zamrlo. Došle su nove generacije ljudi i Pokemona. Mi, starija škola onih originalnih 150, odmahnuli smo rukom vidjevši što se sve novo rađa u glavama Japanaca željnima daljnje zarade. Čini se da se to ludilo ovih dana vraća jer stigla je aplikacija pod nazivom Pokemon Go.

Meni se čini da sam ja odrastao u zdravijem okruženju nego vi danas.
– djed od prijatelja kad smo mu probali objasniti što je to i koji je cilj Pokemon Go-a. Bitno je reći da je on odrastao u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

xgDUkXA

Detaljno o samoj igri neću pričati jer ima dosta članaka posvuda koji će Vas i više nego dovoljno informirati. Poludjeli su i neki ljudi za koje nikad ne bih rekao da bi ih takvo što moglo zaluditi. Pobornik sam fizičkih aktivnosti, deficita kalorija i uživanja u prirodi. No, nešto stvarno ne valja u osnovnim postavkama kad jedini razlog da bi mladež izašla na friški zrak postane izlegnuće Pokemon jaja i leveliranje Pokemona u posjedu. Vidim jučer prijateljicu kako se besciljno vrti naokolo biciklom. Kasnije na večer drugi prijatelj kaže kako mu treba još tri kilometra da bi se iz jaja izlegao Pokemon, a još pet da bi neki drugi levelirao. Sad sve postaje malo jasnije. Ako vidite ljude kako tumaraju gradom, moguće je da oni nisu na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Moguće je da love Pokemone. Ljudi će se početi kretati i prevaljivati urnebesne količine kilometara samo da bi napredovali u igri. Pa, što je u tome loše?

2d09f8b

Što je loše u magarcu koji korača voljno naprijed jer ga motivira mrkva koja mu visi ispred glave? Pokemoni su, u biti, izrod kapitalističkog i materijalističkog društva, a glavni slogan: “Moraš skupit sve!” bi Vam trebao dovoljno govoriti sam za sebe. Imaginarni su poput novca. Radi novca ljudi rade, a zbog Pokemona trče iako se s trčanjem inače nikad ne bi bavili. A osjećaj postignuća, samozadovoljstva i lijepo oblikovano tijelo te boravak u prirodi? Razumijem da Amerikancima takvo što dobro dođe jer su im djeca pretila. Nije ni čudno kad ih hrane s užasnim smećem. Instant kultura mora naći instant načine kako da se razračuna s problemima koje im se ne da riješiti odgojem. Teško je pokrenuti inertna tijela, a još teže im je objasniti zašto je za njih dobra fizička aktivnost. Zato imamo Pokemon Go i sve što trebate je kupiti Vašoj djeci dobar mobitel (pazite da imaju i dobru tarifu jer bez dobrog podatkovnog prometa patit ćete Vi, Vaše dijete i Vaš novčanik) i instalirati aplikaciju!

iWKad22

No, znate što je možda najironičnije od svega? Činjenica da su neki od strastvenijih lovaca na Pokemone baš oni koji su optuživali gejmersku kulturu da je izvrnuta, a njezini pripadnici asocijalni bolesnici. To su ljudi koji nisu čuli za serijal Witcher, ne znaju što je Mass Effect, Skyrim im je nepoznanica, Diablo je za njih u najboljem slučaju još jedan naziv za vraga, a o filozofiji Dark Soulsa ili Planescape: Tormenta da ni ne govorimo. Istina je, najviše su se oni bunili protiv MMORPG-a jer takve igre gutaju najviše vremena budući da nemaju nikakvog smislenog kraja – slični su RL-u po tome što i jedan i drugi završavaju fizičkom smrću stvarnog igrača. League of Legends, Star Wars: The Old Republic, Star Trek Online, World of Warcraft – to su bili pravi ljudski neprijatelji o kojima vjerojatno isto nisu baš puno znali osim da spomenute igre neke ljude pretvaraju u zombije. Sad ti isti gledaju na svijet kroz leću kamere na mobitelu budno pazeći na pojavu nekog rijetkog Pokemona. Vi izvrnuti, dvolični bolesnici! Augmentirana stvarnost! Fuj! Sad možda vidite kako ste Vi zvučali.

anKqEXq_700b

Definicija stvarnosti se mijenja sa svakim novim tehnološkim postignućem, a relativnost i besmislenost zadavanja ustaljenih vrijednosti i pravila raste proporcionalno s istima. Sve je lakše poricati i sve je teže pronaći se u nečemu. Danas Pokemon Go, sutra taktičke naočale, a jednog dana možda i život spojen na cijevi u zatvorenim posudama. Daleko od toga da treba biti tehnofoban, dapače, treba prihvatiti nadogradnju i poboljšanje ljudskog života. No, što kad su sami temelji i motivi krivi?

 

* * *

Što ti misliš? Komentiraj: