Posljednji Škarničanin

Vraćam se biciklom iz Škarnika natrag prema Varaždinu. Teži sam za nešto malo više od jedne kile, a to je zato jer u ruksaku nosim mladi, domaći krumpir uzgojen bez ikakvih dodataka i kemikalija. Naša priča započinje baš u ovom malom selu koje se nalazi u idiličnom, brežuljkasto-livadnom kraju i okolici Varaždinskih Toplica.

DSC_0291

Djelatnica jedne od konkurentnih kompanija proizvođača i dobavljača struje ulazi u predio Škarnika u kojem nastambe izgledaju pomalo zapušteno, ali nipošto mrtvo. Zelenilo je svugdje, a znatiželjne bakice rade nešto oko svojih posjeda i vrtova. Na raskrižju stoji jedna od kuća koju već opasno osvaja penjačica. Pokraj se nalazi škedenj, a iza je vrt koji polako ide prema svom punom sjaju. Djelatnica se naginje da vidi ima li koga i oprezno ulazi u dvorište. Trava divlje raste, a bicikl je parkiran pred kućom. Tada ugleda nekog kako radi u vrtu, okružen svakakvim povrćem.

D: Dobar dan! Ima li koga?
B: Da?
D: Oprostite, jel vi ovdje živite?
B: Ma živim… ovdje vam živi tko dojde, tko se najde.
D *pomalo zbunjena prethodnim odgovorom*: A imate ovdje priključak za struju? Koliko Vam iznosi račun?
B s osmijehom na licu: Jako malo nam iznosi račun za struju.
D: Uvijek može jeftinije!
B: Ne može! 14 kuna dođe, ako dođe.
D: To je jako malo, da. Pa živite li Vi uopće ovdje?
B: Živim i ne živim.

DSC_0294

Vjerujem da se pitanja u glavama samo nižu. No, stvarno, kako je to moguće da netko ne treba jeftiniju struju? Kako bi bilo pobogu moguće da netko uopće ne treba struju? Potrošačko društvo uvjetuje naše živote na razne suptilne načine, a mnogi od nas su već duboko u raljama ovisnosti o bespotrebnim stvarima bez svjesnosti o tome. Računala, mobiteli, Facebook… kako bi jedna mlada osoba mogla bez toga živjeti? Pazite, mi nismo još ni dotaknuli one bitne stvari koje dolaze u obliku pitanja: Otkud dolazi hrana koju svakodnevno jedemo? Kakva je kvaliteta te hrane? Većina se takve stvari ni ne pita jer… pa, od toga počinje boljeti glava, a nitko se ne želi osjećati bespomoćno ili možda ovisno.

Ipak, postoje ljudi koji pokušavaju svesti ovisnost o sistemu na minimum. Često se pohvalno priča o ljudima koji sami uzgajaju svoju hranu. Kažu da je to jedini način da budeš siguran o porijeklu onog što jedeš. Nažalost, to je sve grebanje po površini jer opet sve ovisi otkud nabavljate sjeme, nije li ono notorno, ubilačko sjeme neke velike kompanije koja je poznata po ne previše moralnom odnošenju prema prosječnom uzgajivaču ili o tome što koristi Vaš prvi, drugi ili čak susjed u pokrajnjem selu. Organizirati funkcionalnu samoodrživu zajednicu je još i teže jer trebate naći istomišljenike kojih još uvijek, čini se, ima premalo. Nije svima dojadila ova instant kultura jedenja, rada, spavanja i bezglavog jurenja kroz život.

DSC_0296

Ima nekih pozitivnih naznaka da će se u okolici Varaždinskih Toplica uskoro* nešto dogoditi po tom pitanju. Pokreću se stvari u smjeru aktiviranja stanovnika okolnih sela, a čini se da zainteresiranih itekako ima. Tuhovečka Milina je samo jedan od lokalnih projekata u kojima ljudi djeluju za neko zajedničko dobro. Zaista, tužno je vidjeti kad susjed ne poznaje susjeda i kad je kurtoazni “dobar dan” sve što imamo jedni za druge. Ako mislite da je ovo neka fantazija autora, pozvani ste da posjetite prostor VAKUUM kluba. Trebat će Vam možda tjedan ili dva da shvatite da se tu mota jedna te ista ekipa. No, nećemo biti negativni jer imati prostor u kojem su stvari moguće je već mnogo i na tome bismo trebali biti zahvalni.

DSC_0298

Udruga Put Prirode je još jedna takva inicijativa koja ima u vidu neke od stvari spomenutih ranije. Neki od tih ljudi su dali otkaz u državnim firmama jer više ne žele raditi besmislene poslove nego žele raditi na zemlji. No, teško je doći do tog trenutka kad se dovoljno ohrabrite i prihvatite da ovo što vam se nudi nije baš do kraja za vas. Neokulturalna zajednica u Badlićanu je također primjer toga. Praktički je prostor već bio spreman da se ljudi usele, bilo je moguće kupiti okolna zemljišta s tim da neka već i jesu bila kupljena, ali bilo je to jednostavno previše za tražiti. Zapravo se najviše radi o pritisku okoline. Sistem savršeno funkcionira – čak i kad odlučite izaći, u potpunosti ili djelomično, iz njega, otežat će vam se maksimalno. Stigmatizirani smo do kraja. Čovjek koji iskače iz poslovnog odijela i želi ga zamijeniti za uzgajanje povrća i voća mora da je totalno poludio.

DSC_0297

Mladi čovjek s početka naše priče je Vedran Bujanec iz Škarnika. Na svojem vrtu uzgaja crveni i bijeli luk, češnjak, blitvu, krumpir, špinat, bob, rajčice, papriku, tikvice, krastavce, mrkvu, peršin, rikolu, 5-6 vrsta graha, kelj, bijelo i crveno zelje te salatu. Od životinja uzgaja kokoši i kuniće. Iako će neke od tih životinja završiti pod nožem, dobro se slaže s ostalim članovima udruge od kojih su neki vegetarijanci ili vegani. Ne treba vam puno da bi vidjeli da se te životinje tretiraju drukčije i humanije. U svakom slučaju, Vedran sve proizvode svojeg malog sustava iskorištava i ništa ne baca. Ozbiljno razmišlja o vlastitom ranču koji bi se prostirao na dva hektra zemlje. To su planovi za budućnost, ali na čovjeku možete vidjeti kad je zadovoljan s onim što radi. U međuvremenu sudjeluje u svim lokalnim akcijama koje vode podizanju svijesti o problemima u koje je čovjek zapao sa svojim modernim načinom života. U kolovozu će se održati i festival High Grounds kojeg organizira udruga Put Prirode. Manifestacija će trajati tri dana za vrijeme kojih će se održavati predavanja, radionice, koncerti, a biti će organizirano i besplatno kampiranje. Iznad je poveznica na službeni Facebook event, a iz organizacije su potvrdili da će uskoro biti objavljen cijeli program! Svakako lokalno i osvježavajuće!

DSC_0299

Jasno je da stvari tu ne mogu završiti. Uvijek će biti zlonamjernika koji će koristiti nazive poput “hippiji”, a posebno mi je teško kad počnu učene rasprave o tome kako smo mi prevladali špilje i neka se oni koji žele vrate u divljinu. Tu postaje jasno koliko je nekima postalo udobno, a koliko je samo neudobno razmišljati o drukčijem načinu života. Mirišim strah. Uvijek je on tu negdje kad počinje omalovažavanje nečijih ideja. Naravno, nitko Vas neće spriječiti da i dalje jedete K-plus hranu. Nitko vas neće tjerati da napustite svoj posao ili da se “vratite u špilju”. Samo će Vam možda pokazati kako postoji i drukčiji put.

One thought on “Posljednji Škarničanin

Što ti misliš? Komentiraj: