Feldmaršal Kuman i frakcionaška ekspedicija Ivanščice

S obzirom na opsežnost izvještaja koji slijedi, ne bih trebao previše duljiti. Ni neću. Želio bih samo reći da sam ponosan na sve članove VAKUUM MET-a, a posebne zasluge svakako idu mojem vjernom prijatelju (i prokletom frakcionašu!) Igoru Buću koji je autor teksta koji slijedi. Generalni Brdobed potvrdno kima s glavom. Uživajte!

Suprotno dojmu koji bi mogao steći čitatelj naših redovnih planinskih izvještaja, VAKUUM MET nije nekakva anarhistička komuna u kojoj cvate tisuću cvjetova slobodnog mišljenja. Ne, radi se o jednoj autokratskoj vertikalno ustrojenoj hijerarhiji s jasnom podjelom uloga. Imamo vozače za našu mehaniziranu bojnu transportera, izvidnike (divokoze), tešku pješadiju (medvjede), imamo logistiku i hi-tech inženjere, izvjestitelje, fotoreportere, specijaliste za veze, vanjske suradnike i doušnike skrivene u podnožjima i na obroncima planina koje imaju pasti u našim divljim pohodima. VAKUUM MET je u biti vojska. Eto. Trebalo je to jasno reći. A na čelu svake vojske po prirodi stvari nalazi se zapovjednik, general, vrhovni autoritet. Na čelu naše planinarske bojne samozatajno stoji Komandant Borna, idejni začetnik i glavni motivator, veteran bezbroj penjačkih pothvata i gorski pjesnik, poznat svima Vama kao glavni autor ratnih dnevnika s naših brdskih pohoda.

13495536_929389173850324_737429052138168554_o

Zašto to sve naglašavam? Zato jer vojska postaje paralizirana kad ostane bez generala. Takva kriza vodstva dogodila se našoj vojsci kad je general Borna objavio službenu spriječenost za sudjelovanje u najnovijem pohodu. Zavladao je muk. Tko će nametnuti puteve? Tko će precizno mjeriti udaljenost i brzinu? Tko će sistematizirati iskustva i sastaviti izvještaj? Pothvat je bio u opasnosti. Pa ipak, nije li Clemeceau jednom rekao da je rat prevažan da bi se njegovo vođenje prepustilo generalima? Mi, subverzivni elementi naše vojske, zaključili smo da je pohod na planinu previše važan da bude otkazan zbog odsutnosti Generalnog Brdara. Skupina nezadovoljnih časnika i vojnika tiho je izvršila puč i započela pripreme za samostalno osvajanje planine.

Najprije smo promijenili ime u „People’s VAKUUM MET (popular front)“, da bismo naglasili da je naša frakcija prevladala. Zatim smo sve uloge smijenjenog generala podijelili među sobom – doktor Bogdan je proglašen za novog Stratega ruta i puteva, Ivana je, u posjedu jedinog raspoloživog oklopnog tranportera, preuzela zapovjedništvo mehaniziranom logistikom, doktorica Kreč je stala na čelo novooformljene medicinske bojne, a ja sam si uzeo za pravo da dokumentiram pohod i sastavim izvještaj. Zrinka je odbila službenu titulu i odlučila vladati iz sjene. Odmah smo odbacili autoritarni način odlučivanja i uveli direktnu demokraciju, pa se nismo mogli dogovoriti oko cilja, kaotično mijenjajući rutu do zadnjeg časa, pri čemu je Bogdan prijetio da će nas napustiti (frakcionaš!), a hipijevski pristup logistici je značio da na kraju nismo imali mjesta za našeg Marija, čak ni u prtljažniku, pri čemu smo vijećali i konsenzusom, gotovo jednoglasno, odlučili da mu se ovom prilikom službeno ispričavamo. Na kraju smo večer prije polaska impulzivno potpuno odbacili ideju bivšeg vodstva o pohodu na Grebengrad i svoje vidike usmjerili na ultimativnu nagradu brdovitog sjevera – ponosnu Ivanščicu.

Sada smo mi bili u sedlu, mi smo bili glavni. Nema više autoriteta nad nama, nema zapovijedi i tjeranja na brži korak uzbrdo. Odlučili smo odbaciti fašisoidnu praksu mjerenja svakog koraka i vremena potrebnog za izvođenje misije, nismo uključili GPS i nismo gledali na karte ni na sat. Ovdje nećete pronaći apsolutno nikakvu birokratsku statistiku. Ovo je sad gerila, novi način razmišljanja, nove prakse za nove pobjede. Tako opijeni slatkim vinom slobode i anarhije negdje između Ivanca i Prigorca skrenuli smo s ceste u šumu (jer smo mogli) i brutalno se izgubili još prije nego smo uopće nogom stupili na odabranu planinarsku stazu…

13483382_929389407183634_5152698946169324993_o

No, krenimo redom. Krenuli smo rano zbog najavljene popodnevne kiše, pa smo već oko 7 utrpali opremu i uputili se prema Ivancu. Na onom čudnom tromeđu Varaždina, Gojanca i Nedeljanca zaustavili smo konvoj i uspješno ukrcali Zrinku. Sunce se skrivalo iza oblaka i naša urotnička grupica promatrala je kako se planina povećava dok smo prilazili podnožju. Tada nas je dočekala prva prepreka. Naime, zbog kaosa koji je zavladao prilikom preuzimanja vlasti nad VAKUUM MET-om (popularnim frontom), naši su doušnici propustili javiti da su u tijeku Dani grada Ivanca, golema priredba koja se sastoji od šatora, štandova, koncerata, gužvi i zatvorenih prometnica. Naš konvoj je upao u slijepu ulicu. Naša novousvojena kaotična potreba za demokracijom tada je omogućila doktor-majoru Bogdanu da predloži radikalno rješenje zbog kojeg ćemo svi požaliti – parkirali smo tranporter u samom centru Ivanca i, vodeći se Marijovom maksimom „nije to ništ“ (koju smo usvojili kao službeno geslo) odlučili smo cestom pješke prohodati 5 km do planinarske staze. Ali, svako zlo za neko dobro. Čim smo izašli i opremili se, a doktorica Kreč otišla u izviđanje lokalne albansko-hrvatske slastičarne, prišao nam je Maršal Kuman (navodno punim imenom Feldmaršal Kuman Ipo-Kuman) i ponudio svoje usluge.

Isprva nismo bili sigurni tko je i što želi taj tihi vojnik, koji nas je jednostavno počeo pratiti uzbrdo dok smo napuštali Ivanec. Budući da je odlučio ne govoriti, kao prava vojničina, sve što smo o njemu doznali bilo je ono što je sam htio – činovi na odori govorili su za njega. Pet zlatnih zvjezdica oko vrata jasno je naglašavalo da se radi o činu iznad generala, generalu armije, donosno maršalu ili feldmaršalu. Nedostatak nacionalnih obilježja uvjerio nas je da se radi o zapovjedniku privatne vojske poput naše, planinskom plaćeniku. Na ime Kuman se odazivao pogledom, iako nije nikad izričito potvrdio da mu je to pravo ime. Inače, Maršal Kuman je pas, ali mi u VAKUUM MET (popularnom frontu) nemamo naviku diskriminirati osobe prema boji kože i dlake. Nama je pri izboru planinskih saveznika bitna samo vještina preživljavanja, volja i neslomljivi duh. Nakon nekog vremena, postalo nam je jasno da nas je pseći maršal uzeo pod svoju zaštitu. Preuzeo bi vodstvo, zaletio se daleko naprijed u izviđanje i uvijek iznova vraćao da nas povede prema vrhu. Kako smo već tada uvidjeli da vojska bez generala nije dobra ideja, razdirani unutarnjim sukobima oko toga što ćemo jesti i kakvu pivu piti na vrhu, mnogi od nas počeli su ponovno zazivati kult vođe. Maršal Kuman nametnuo se kao logično rješenje. Osim što nas je sve nadvisivao činom, bio je očito upoznat s terenom i svojom mudrom šutnjom nametnuo se kao predvodnik.

To ne znači da smo ga mi slušali. Prvom prilikom smo se poveli za nekakvim polurazumljivim tablama i zagazili preko potoka na zarasle puteljke kako bismo pronašli prečac do Žganog vina. Nakon nekog vremena put je postao neprohodan, a vrućina nesnosna. Paprat golema poput kišobrana zakrčila nam je put, a Zrinka i ja smo počeli halucinirati o dinosaurima. Oslanjajući se na Bogdanovo vodstvo u svojstvu dežurnog stratega putova i staza, probili smo se kroz primordijalnu prašumu i pronašli skivene markacije, zarasle i rijetke, koje su nas vodile dalje. Uskoro se pred nama otvorio širok put u 2 smjera i dežurni Strateg se zamišljeno oslonio na štap:

I have no memory of this place.

promrmljao je, i kolektivni moral je u tom trenutku dotaknuo dno.

gandalf

Na kraju smo odlučili slijediti zvuk vode i krenuti manje smrdljivim putem. U nedostatku discipline, razrađene rute i zdravog razuma, naša demokratizirana vojska je, upavši u važne razgovore o političkoj povijesti, još jednom krivo skrenula prije nego što nam se smilovao lokalni stanovnik šume, Veliki Ivanečki Gljivar, koji nas je postavio na pravi put, nakon što ga je Ivana potkupila ilegalno ubranim vrganjima. Konačno smo stigli do Žganog vina, izvora pitke vode i sjecišta glavnih puteva na vrh moćne Ivanščice. Krenuli smo preko popularnog Mrzljaka i uskoro naišli na brojne planinare u različitim fazama penjanja, spuštanja, odmaranja i uživanja u planini. S većinom smo se lijepo pozdravili, pritom svaki put objašnjavajući da Maršal Kuman nije naš pas, pa stoga ne odgovaramo za njegovo njuškanje i ostale postupke. Kumanova narav pokazala se vrlo zanimljivom pojavom kad se naš visokorangirani vojnik počeo arogantno zalijetati na pse triput veće od njega samog. Dobrodošao podsjetnik za sve nas: čovjek/pas je velik onoliko koliko sam to želi, a ne kako misle drugi ili mu navodno diktira priroda. Veliki psi su se povlačili jedan za drugim. Odmorili smo se kod groba neznanog junaka, i opet kod zlokobnog močvarnog zletišča coprnic, ali naše napredovanje sada je bilo nezaustavljivo.

13558633_929390043850237_5243822888955519475_o

Po putu smo se sukobili s katastrofalnom vlagom u zraku, još paprati iz jurskog doba i bezobraznim emocionalnim vampirima, ali pobjeda je bila neizbježna i uskoro smo stajali pred domom na vrhu. Tamo nas je dočekao najveći šok – izgleda da su se ivanečki dani preselili i na planinu, pa se naš vrh, oltar planinskog boga, tresao od narodne glazbe i bučne gomile koja je tamo došla – autobusima. Svatko tko je ikad sudjelovao u našim pothvatima ili pratio dosadašnje izvještaje, zna što naša pješadijska vojska misli o ljudima koji planinare autobusima. Svetogrđe je blaga riječ. Zapazili smo i privatne derneke u netaknutoj šumi, zapaljene vatre i dotegljene zvučnike koji su narušavali planinski mir i ugrožavali prirodu smećem, možda i požarima. Kao da to sve nije bilo dovoljno, upravo kad smo mi stupili u tu nesvetu gužvu, tamo je započeo obred jedne od velikih monoteističkih religija za te nizinske ljude, koja apsolutno nikakve veze nije imala s našim bogovima planine.

Neki članovi naše ekspedicije svoje su zgražanje izjavili glasno i privukli prijeteće poglede. Tada smo odlučili učiniti jedino što nam je planinarska čast nalagala – potražili smo u tom pučkom proščenju neizostavne predstavnike medija i zatražili da se naša riječ čuje. Kamere Hrvatske radiotelevizije snimile su tako našeg Stratega Bogdana i Zapovjednicu stroja Ivanu (jednakost spolova diktira dvostruku izjavu) kako žestoko objašnjavaju naša uvjerenja i objavljuju one prave, duboke i moćne, razloge za hodočašće na planinu. Dobili smo svoju zadovoljštinu, a njihov istup možete pogledati u petak, 1.7.2016., oko 17 sati na HRT4.

Dok smo mi bili zaokupljeni medijima, maršal Kuman se počeo prilično agresivno udvarati retriverici triput većoj od sebe, pa smo opet morali objašnjavati da to nije naš pas, iako nam nitko nije vjerovao. Pojeli smo sendviče, kobasice, sir i vrhnje, krekere od cimeta i banane, zalili sve velebitskim pivom (tradicija nalaže da pivo na planini mora imati planinu u imenu) i brzo se pokupili prije nego naš pseći maršal izazove neki ozbiljniji incident na spomenutoj religijskoj misi. Spuštanje smo obavili preko Konja, nešto strmije ali dinamične i zanimljive planinarske staze. Kuman je provodio izviđanje, Ivana i Bogdan su se zaletjeli naprijed ne mareći za svoju sigurnost, a doktorica Kreč, svjesna opasnosti, mudro je držala začelje, spremna na medicinsku intervenciju. Srećom, nije bilo potrebno. Vlaga nije popuštala pa smo svi bili mokri kao u bazenu, osim maršala Kumana koji se ne znoji po svojoj prirodi. Zavidimo mu.

Kad smo izbili na cestu, čekalo nas je još nekoliko kilometara hoda u teškim cipelama po asfaltu, pod pržećim podnevnim suncem, i tu je pod upitnik došla ona odluka da parkiramo tako daleko. Ono što je zabrinjavalo još više, bila je novotkrivena potreba našeg maršala Kumana da progoni i zaustavlja automobile koji jure u istom smjeru u kojem se kreće naša kolona. Sve automobile. Apsolutno sve. Ispričavanje gnjevnim vozačima postalo je učestalo i uobičajeno kao i brisanje znoja s čela. Automobili koji su išli u suprotnom smjeru nisu ga zabrinjavali. Jedino logično objašnjenje kojeg smo se mogli sjetiti bilo je da maršal propušta ljude prema svojoj planini, ali im ne dozvoljava odlazak. Želi da ljudi ostanu tamo zauvijek. U tihoj nelagodi zapitali smo se hoće li nama dati da odemo.

Uskoro nas je sunce udarilo u glavu i Zrinka je počela razrađivati planove za otmicu vrtnih patuljaka iz ivanečkih dvorišta. Vratili smo se do centra Ivanca taman na vrijeme prije nego je dio ekipe u deliriju sunčanice pokušao stvoriti novu frakciju i vratiti se natrag na vrh jer smo se navodno zaboravili potpisati u knjigu planinarskog doma. Naš domaćin, neumorni predvodnik i prijatelj, maršal Kuman, otpratio nas je do transporetera i sjeo u hlad kraj pivskih flašica pred slastičarnom, točno tamo gdje smo ga ujutro i upoznali. Salutirali smo mu vojnički i ostavili ga da čeka na druge nadobudne skupine pravovjernih planinara, da ih povede u obilazak svoje planine i protjera s nje motorizirane kočije lažnih ljubitelja prirode, koje su mu očito glavni trn u oku.

Što se tiče nas, zaključili smo da je pohod moguće uspješno realizirati u različitim sastavima, samo je nemoguće planinu doživjeti bez uvjerenja i pravih ideala (nikad nećemo postati autobus-bojna). Niti bez generala. Planinarska bojna treba predvodnike, bili oni dvonožni ili četveronožni.

Igor Buć, People’s VAKUUM MET (popularni front)

Što ti misliš? Komentiraj: