Varaždinski “fajt” show

Odlučili smo pričekati nekoliko dana s komentiranjem prošlotjedne aktualnosti koju su prenijeli svi lokalni mediji – tučnjave djevojaka na varaždinskom Starom gradu uz navijanje 50-ak vršnjaka. Kako bi se dojmovi oko pojedinačnog slučaja (koji je višestruko dokumentiran) slegli, a društvena problematika koju sam događaj možda potencira ostala aktualna, naš osvrt može poslužiti kao baza za konkretan rad nadležnih struka. Naša mlada kolegica Sara Branilović, studentica prve godine smjera novinarstva na Sveučilištu Sjever, preuzela je zahtjevan zadatak da istraži pozadinu i moguće posljedice događaja te pokuša dati suvisao osvrt na problem dubljeg društvenog značaja. Svojim komentarima su se uključili Borna Kezele, član VAKUUM-ove stalne postave te Patricija Gold, sociologinja sa iskustvom rada u Obiteljskom centru u Varaždinu.

Tuča u javnom prostoru

Događaj su, kako je vidljivo na snimljenim video-materijalima, obilježili navijanje, galama i dreka na varaždinskom Starom gradu. Naime pet djevojaka, tri učenice prvog razreda Srednje strukovne škole Varaždin te dvije učenice Strojarske škole, ”riješile” su svoje nesuglasice na barbarski način – tučom. Kako doznajemo od svjedoka, sve je bilo dogovoreno unaprijed, a do tuče je trebalo doći u ranojutarnjim satima. Tuča je međutim, odgođena za poslijepodne. Prisutno je bilo čak 50 svjedoka od koji bi se zapravo mogli nazvati navijačima. Zbog čega bi se pet petnaestogodišnjakinja tuklo? Ili da budemo precizniji nakon svega, zbog koga? Dečka, koji se po svemu sudeći svidio dvijema od djevojaka. Očito je, ali i zanimljivo vidjeti da su svi zgroženi nad nedavnim događajima u kojima je varaždinski Stari grad postao arena za mlade gladijatorice. Pravi Battle Royale koji je započeo  baš na Facebooku – omiljenoj društvenoj mreži koju koriste ljudi svih uzrasta. Kako možemo vidjeti na videima koji su postali popularni na društvenim mrežama, sukob su započele dvije djevojke kojima su se uskoro pridružile još tri koje su ih pokušale spriječiti. Na žalost, nekako su se i same uspjele uključiti u sukob. Vidno zabavljena rulja svojim skandiranjem je glasnim povicima podržavala svoje školske kolege.

Riječi nadležnih – struke i vršnjaka

Pedagoginja Srednje strukovne škole Varaždin je za eVaraždin izjavila kako su oni saznali za taj događaj prije nego što se dogodio te su dvije petnaestogodišnjakinje preventivno pozvane na razgovor. Dobiveno je obećanje od djevojaka kako do ”fajta” neće doći. Ravnatelj škole Dražen Košćak nadodao je kako oni ne mogu kontrolirati ponašanje svojih učenika van nastave.

Iako je ovaj incident šokirao stanovnike grada Varaždina, kod mladih ljudi, točnije srednjoškolaca, ”šora” poslije škole normalna je pojava. Da pitate bilo kojeg srednjoškolca da li je iznenađen ovim načinom rješavanja problema, rekao bi vam da nije. ,,Nije to ništa novo.”, ”Ah, tak je svaki drugi petak na skejtu.”, samo su od nekih komentara mladih varaždinaca.

Problemi “ispod tepiha”

Ovo je mogući dokaz da nasilje na daljinu, iza sigurnosti monitora može prerasti u pravo nasilje. Djevojke navodno plaču – nisu znale da bi sve „to“ moglo otići toliko daleko. Moram se složiti sa školom, ravnateljem i pedagoginjom koji bespomoćno tvrde da se više po tom pitanju nije moglo učiniti. Sasvim je jasno da mlade ljude ne možete cijelo vrijeme nadzirati, a negativan utjecaj filmova, videoigara i ostalih medija je konstantan.

No, daleko od ludorija koje može uzrokovati mlado i ludo srce, zabrinjavajuće je postupanje svjedoka i publike. Poznanici i prolaznici su očito bili zabavljeni onim što su imali priliku vidjeti, ali što je s prijateljima? Ponašaju li se tako prijatelji? Da, prijatelji vjerojatno uskaču u pomoć kad vide da su njihovi prijatelji ugroženi. Barem oni petnaestogodišnji prijatelji koji ne znaju bolje.

Razlog popularnosti ove tučnjave vidimo u tome što ljudi podsvjesno žele vidjeti ovakve stvari. Neprikladno humorističan komentator jednog od članaka, koji je poželio da je poprište tučnjave bilo blatno, govori možda više nego što si želimo priznati. Ovo su mlade i neiskusne djevojke koje su bile žrtve svoje uzavrele strasti, ali promatrači su ti koji su dobili baš ono što su željeli. Ne govorimo samo o promatračima koji su bili na samom licu mjesta. Starija, zrelija i iskusnija gospoda pali svakodnevno svoje televizore i gleda široki dijapazon reality show-ova koji prikazuju ljubavne probleme, seks, svakojake nedaće ljudskog života koje ponekad uključuju i tučnjave koje mogu završiti mnogo tragičnije od ovoga što se događalo na našem Starom gradu.

Ne radi se tu više o psihološkim trikovima „prenošenja odgovornosti“ pa da nitko predstavu ne zaustavi jer očekuje prvi korak od svojih susvjedoka. U glavi ostaju slike mladih ljudi koji vade mobitele i snimaju nasilje u tijeku. Žrtve modernog doba i moderne tehnologije? Moguće. No, moguće je da je i vrijeme da pogledamo u zrcalo te preispitamo svoje želje. – Borna Kezele

Suočeni s ovakvim ekstremnim oblicima vršnjačkog nasilja javnost najčešće reagira tako da osuđuje i traži krivca. Tko je kriv? Jesu li to „zločeste učenice“ za koje se već otprije zna da se druže s „dečkima problematičnog ponašanja“, da li je zakazala škola i stručni kadar, radi li se o lošem odgoju ili uzroke treba potražiti na široj društvenoj razini kulture koja ohrabruje i potiče nasilje?

Stručna literatura govori kako je problem međuvršnjačkog nasilja multidimenzionalan i višeuzročan, uvijek se radi o kompleksnoj interakciji individualnih (osobni biološki,psihološki i bihevioralni atrbuti), odnosnih (vršnjaci i obitelj) i širih socio-kulturalnih faktora. Dakle, kada se odvije takvo ponašanje može se zaključiti kako su zakazali svi sustavi. U konkretnom slučaju naglasak bih stavila na dva elementa koja su uz sve nabrojene elemente imali veliki utjecaj na događaj – medijsku komponentu nasilja te ulogu promatrača.

Cijeli događaj uprizoren je i ima gotovo sve elemente jedne predstave ili show-a – tu su glavne akterice/glumice, javno uvodno „nabrijavanje“ preko Facebook-a, isto tako javno dogovaranje i zakazivanje termina, publika, snimanje iz više kadrova i na kraju postavljanje na javnu platformu nakon čega slijede „recenzije“ događaja u različitim medijima. Na taj način nasilje se prikazuje kao zabava, spektakl i senzacija a ne kao čin koji bi valjalo osuditi. Lako je moguće kako su djevojke zbog takve glamurizacije nasilja prisutne u stranim i domaćim medijima te raznim društvenim platformama bile i same motivirane ili barem dodatno ohrabrene i potaknute na nasilno rješavanje problema. Ne treba zaboraviti da je i negativna pažnja, pažnja, a adolescenti su skloni privlačenju pažnje, ako to ne uspiju kroz pozitivne primjere, pokušat će sa negativnim.

Nadalje, uvelike zabrinjava prisutnost velikog broja promatrača, onih pasivnih koji ne čine ništa te onih aktivnih koji snimanjem, skandiranjem i upadicama dodatno potiču nasilje te se naposljetku i sami uključuju u tuču. S druge strane rastužuje izostanak promatrača-pomagača koji bi eventualno prekinuli tučnjavu i smirili situaciju. – Patricija Gold, sociologinja

Prevencija sličnih slučajeva

Ovaj događaj je definitivno jedan od najkomentiranijih. Čini se da se šira publika nekako osjetila pozvana da analizira i daje svoja mišljenja što je sa strane razvoja civilnog društva pohvalno, ali budući da kod nekih drugih tema komentari u potpunosti izostaju, moramo se opet pitati ima li nešto posebno privlačno u ovom slučaju? Kakvi god ljudski motivi bili, od pretjeranog analiziranja i prepričavanja nema prevelike koristi pa smo sociologinju Patriciju Gold pitali i za moguće rješenje i prevenciju sličnih problema u budućnosti:

Umjesto upiranja prsta u krivca važnije je naći odgovor na pitanje što učiniti i kako reagirati da bi se takva nasilna uprizorenja spriječila? Stručna literatura predlaže uvođenje programa opće prevencije nasilja još u nižim razredima osnovne škole, rad na programima međuvršnjačke pomoći s glavnim ciljem razvijanja vještine empatije, jačanju veza među vršnjacima, stvaranju pozitivne školske klime i osnaživanju uloge promatrača-pomagača. Uz to, bitno je i sustavno praćenje te rano identificiranje učenika rizičnih da uđu u ulogu nasilnika/žrtve te pojačani rad s njima prije same eskalacije uočenog agresivnog ponašanja. Od velike je važnosti sveobuhvatnost programa – uključivanje učitelja, obitelji pa i cijele zajednice kako bi svi služili kao modeli nenasilnim metodama rješavanja problema.  Također, stručna je preporuka da se prevencijski programi temelje na iskustvenom učenju s ciljem uvježbavanju vještina (kao primjer dobre prakse mnogi ističu metode dramske pedagogije i forum kazališta).

Na žalost, u našim školama ili nedostaje programa prevencije ili se oni često temelje na čistom teoretskom pristupu. Ono što se nikako ne preporučuje je stigmatizacija i segregacija problematičnih učenika koja se najčešće odvija kroz uvriježene metode kritiziranja i kažnjavanja, uvijek je bolje naglasak staviti na učenje i reintegraciju. Što se tiče uloge društva i medija treba reći kako davanje velikog medijskog prostora takvim negativnim primjerima ponašanja djeluje štetno i jer „ono čemu pridajemo pažnju raste“. Umjesto toga bilo bi dobro ograničeno izvještavati o nasilju dok veći medijski prostor davati pozitivnim primjerima i učenicima koji nekim svojim postignućima djeluju kao vršnjački model društveno primjerenog ponašanja.

 Hoće li konkretan slučaj poslužiti kao podloga za razmatranje i razvoj specifičnih pristupa problematici vršnjačkog mladenačkog nasilja, prilagođenih vremensko-društvenim uvjetima u kojima živimo, ostaje za vidjeti. Jasno je kako konvencionalne metode i alati korišteni u okviru nadležnih institucija ne daju rješenja za izazove novih generacija mladeži.

Što ti misliš? Komentiraj: