Zameteni Belecgrad – ledeni princ Ivanščice

Razmišljam ponekad o tome kad će biti zadnji susret sa snijegom i ledom ove godine, ali čini se da nas je toliko zavolio i jednostavno nas neće pustiti. Nije to ni toliko loše, a sve ovisi i o tome koga pitate za mišljenje. Jedni veselo skakuću dok se drugi ne mogu načuditi kolika im je tolerancija na hladnoću koju inače ne podnose i sanjaju o vječnom ljetu. Naše planirano odredište bio je Belecgrad, ali okolnosti su htjele da završimo samo na vrhu Ivanščice. Bolje da krenemo redom.

IMG_8148

Već nas dulje vrijeme prate nepovoljne vremenske prilike pa tako još uvijek na prste jedne ruke brojimo sunčane dane. Kad i Sunce proviri, zna to biti samo na pola sata pa ga onda opet oblaci zaklone. Kiša nas više uopće ne čudi, a začuđenost nije predugo trajala ni kad je prošli tjedan počeo padati snijeg. Postoje kabanice i ostala oprema koja omogućuje hodanje po kiši, ali jednom kad se namočite i nastavite hodati po hladnom vjetru, prehlade, padovi imuniteta i ostale neugodnosti nisu daleko.

Vremenskim prognozama nije za vjerovati, a sve to skupa otežava planiranje željenih ruta i koordinaciju naše male entuzijastične ekipe zaljubljenika u prirodu i planine. Prošli tjedan smo tako morali napraviti jednu pauzu nakon skoro tri mjeseca planinarenja svaki vikend. Nekima je to palo malo teže, a nekima ne. Neki su to kompenzirali jednim brzinskim usponom na Čevo usred tjedna. Žive duše, naravno, nije bilo pa smo donekle iskusili pravu poslovičnu planinsku samoću.

IMG_8135

Ovaj vikend, na Ivanščici, bila je pak jedna sasvim druga priča. Već kod Žganog vina vidjeli smo da će planina biti puna ljudi. Nije to ništa čudno za Ivanščicu jer ona iz tjedna u tjedan okuplja veliki broj planinara. Malo dalje od Čeva i uz malo duži uspon, Ivanščica se čini kao idealno mjesto za trening-uspon svakog planinara koji drži do svoje kondicije.

Kako smo išli prema vrhu, začudio nas je raspon vremenskih prilika i njihova promjena. Malo nakon Žganog vina uhvatila nas je kiša koja je čas padala jače, čas slabije. Drveće ublažava i štiti pa nije bilo većih problema. Nakon samog izvora je počelo blato koje nam je dodatno zaprljalo gojzerice. Gamaše su također uskoro dobile svoju porciju blata, a kamenje je bilo vraški sklisko. Trebalo je svakako dobro gledati pred sebe. Kod drvenog stepeništa i rukohvata blato je doseglo svoj vrhunac, a onda je snijeg počeo preuzimati glavnu riječ negdje prema grobu neznanog junaka. Osim samog vrha, mislim da je ova šuma oko spomenutoga groba jedan od najljepših prizora. Drveće je na trenutak zatamnilo cijelu bijelu scenu, a pokoji trag od ljudi bio je jedino što nas je vodilo naprijed.

Probili smo se do ceste i putokaza za Oštrc i Majer. Odlučili smo dalje ići po cesti, ali je uskoro postalo jasno da je put gotovo neprohodan. Ukazao nam je na to i jedan parkirani terenac koji je očito došao do kraja svojih mogućnosti kroz snijeg i led. Tu su počele dileme, a budući da nas je bilo samo četvero, tiranski glas je morao odlučiti. „Odlučili“ smo tako nastaviti cestom i u jednom trenutku smo sreli neku stariju, iskusniju ekipu čiji nas je član pitao kud idemo.

Belecgrad? To vam je sad sigurno zatrpano i nitko se nije do tamo probio.

Ne znam za svoje suputnike, ali meni se u takvim situacijama uključi alarm u glavi koji poziva na avanturu i tjera me u opasnost koja može i mora biti nadvladana. Mislim da je i sad sasvim jasno tko je maloprije spomenuti tiranin. Predložili su nam da idemo samo do vrha Ivanščice i na kraju je nekako taj navodni glas razuma prevladao, a ja sam mrmljajući u bradu nastavio hodati za svojom veselom i ponekad premalo kritičnom družinom.

Cesta je pred sam vrh bila zatrpana nanosima snijega. Priroda nas je počastila fascinantnim igrama leda koje su tvorile čudnovate ukrase na drveću, tablama postavljenim ljudskom rukom i svemu oko nas. Kod Pasarićevog doma nas je dočekao pas koji je lajao u znak pozdrava. Prvo smo išli obaviti službeno fotografiranje na vidikovcu prema Ivancu. Svuda se spustila i podigla gusta magla pa je vidljivost bila jako loša.

IMG_8155

IMG_8158

Uživali smo u toplini planinarskog doma, a sendviči su baš prijali želucima u kojima je već krulilo. Upisali smo se u knjigu posjetitelja te upoznali najstarijeg planinara koji planinari već dugi niz godina. Razgledali smo malo novu konobaricu te krenuli svojim putem nakon što smo posušili odjeću. Ostalo je neuobičajeno puno maslina u mojoj planinarskoj posudici pa ovim putem pozdravljam članicu VAKUUM MET-a koja mi obično pomaže potamaniti ih. Pivo je na vrhu planine ovaj put izostalo.

IMG_8167Moja družina morala mi je kompenzirati za uskraćivanje adrenalina koji bi uzrokovao put do Belecgrada te su pristali ići do piramide koja se uzdiže deset do petnaest metara na samom vrhu Ivanščice. Riječima je neopisiva mećava koja je divljala oko piramide, a nadam se da će slike naših fotografa to bolje predočiti. Piramida je bila pokrivena ledom i ako bi ovo bila videoigra, boss fight bi se definitivno odvijao na vrhu piramide. Leteća ledena pošast koja manično bljuje ledene kugle na heroje koji je pokušavaju odagnati strijelama koje je uz ovakve nalete vjetra nikad neće ni dotaknuti. Osim ako to nisu čarobne strijele, naravno. Oh, oprostite mi… još ste ovdje. Moramo nastaviti s pričom!

Maja i Bogdan su pričekali dok smo se Mario i ja popeli gore. Kako smo se približavali vrhu, vjetar je sve jače urlao svoju bijesnu pjesmu. Pogled nije bio ništa bolji i ostali smo možda koju minutu gore dok se nismo odlučili spustiti. Bilo je ovo definitivno jedno sasvim drugo lice Ivanščice: ne više prijazne majke koja se brine za svoju djecu i posjetitelje već lice okrutne i mračne ratnice koja pokazuje ljudima koliko su maleni u usporedbi s njom. Definitivno mi je bilo dosta vjetra, ali bilo je nešto čarobno u tom trenutku. Kao da sam odjednom osjetio taj famozni tranzit čovjeka u nešto više i bolje. Trenutak u kojem nisu više bili bitni sitni poslovi doline. Trenutak čistog i jasnog pogleda punog razumijevanja. Pogled koji ima u vidu širu sliku.

IMG_8176Čim smo se počeli spuštati natrag preko Mrzljaka do Žganog vina, oluja se stišala. Bogdan je skakutao po tim nanosima od snijega poput gracioznog jelena. Trčao je poput sretnog psa koji je pušten s uzice. Gotovo je zapjevao, a svi smo iznova bili začuđeni koliko priroda može pozitivno djelovati na ljudsku psihu. Onda se Mario zaletio naprijed da bi nas poslikao, a mogu si samo misliti kako je to izgledalo ljudima koji su kroz maglu išli prema nama – neki divljak trči prema njima. Uglavnom, ludo smo se zabavljali! Sreli smo uskoro i Bogdanove učitelje planinarenja pa su nam oni rekli da su došli iz smjera Beleca. Poručili su nam da jako puše na hrptu planine koji se treba proći do Belecgrada, ali meni su izgledali prilično živo i zdravo. Neki drugi put, svakako.

IMG_8186

Ukupna udaljenost: 8.4 km
Ukupno vremena: 2 h 53 min
Brzina prolaska rute: avg 20:33 min/km, max. 9:31 min/km
Maksimalna visina: 1062 m
Potrošeno: 2 267 cal, 37% masti

Sljedeći vikend namjeravamo proći Ivanečku planinarsku obilaznicu (IPO), a sve informacije o planiranom pothvatu možete naći u našoj Facebook grupi VAKUUM MET-a. Tamo možete postaviti bilo kakvo pitanje, upoznati se s ekipom i ugovoriti lijepi provod u prirodi. Nemojte se sramiti! Vidimo se na planinarskim stazama!

VAKUUM MET

Što ti misliš? Komentiraj: