Kroz blato do Milengrada – svi moji prijatelji

Skoro su me nagovorili na egotriperski naslov reportaže, ali mislim da sam se uspješno izvukao. Kao što je i najavljeno, ove nedjelje smo organizirali izlet u suradnji s MZM-om.

Jučer se nekako neuobičajeno puno puta mogla čuti rečenica: “Ako nije na Facebooku, nije se dogodilo.” Ovaj put se možemo pohvaliti da smo najave izvršili dovoljno rano, a event je dugo stajao kao podsjetnik, ali i kao pozivnica. Mjesto okupljanja je bio Ham Pokojec, točnije popularna Lujčekova hiža o kojoj je ovdje već bilo riječi kad smo prije dva tjedna osvajali vrh Ham. Dogovor za pokret je bio u 9:30, ali budući da je ovo bila veća skupina, krenuli smo pola sata kasnije. Zainteresiranost je bila prilično velika – MZM često organizira izlete pa im nije bilo teško okupiti tridesetak ljudi. Ostalih desetak sudionika je došlo s nama iz Varaždina ili su u vlastitom aranžmanu putovali do randezvous pointa. Ekipu hrabrih Čakovčanaca na kraju nitko nije vidio jer su zakasnili, ali su na kraju sami završili na vrhu Ivanščice – tako barem naši izvori kažu.

Moram priznati da se još uvijek dvoumim kojim redom da krenem u ovaj izvještaj. Budući da želimo poboljšati uslugu prenošenja informacija i doživljaja, razgovaramo s našim čitateljima i zanimaju nas njihova mišljenja o napisanom. Ima onih koji misle da je malo previše suhoparnih podataka o samom putu – kilometraže, trajanje, brzina. Bilo je prijedloga o tome da se spomenu i teme razgovora tijekom planinarenja jer priroda i čisti kisik znaju biti veoma poticajni za svakojake ideje. Osobno shvaćam ovo kao mogućnost pomoći onima koji se odluče ići istom ili sličnom rutom (što mogu očekivati, vidjeti te kako se bolje pripremiti za pothvat). Mi svakako pozivamo sve zainteresirane da nam se u bilo kojem trenutku pridruže, a razmjena ideja i dogovori u svezi sljedećih izleta obavljaju se u VAKUUM MET Intel grupi. Još smo uvijek amaterska skupina, ali naš entuzijazam i nezaustavljiva volja će nas, vjerujemo, odvesti daleko.

VAKUUM & MZM Milengrad

Vjerojatno mi ne možemo zamisliti kako je čudno vidjeti četrdeset ljudi obučenih u razne boje kako odlučno gacaju kroz friško blato. Baš taj prizor se jučer mogao vidjeti na stazi za Milengrad. Kad je zagustilo, a gležnjevi su počeli tonuti u blato, na nekim licima se mogla vidjeti nevjerica. No, bilo je od samoga početka jasno da će nakon ovog izleta trebati ribati patike, cipele i hlače. Vremenske prognoze predskazivale su kišu koja nas je zatekla negdje između 9:30 i 10:00 sati. Ljudi su počeli vaditi kabanice za sebe, ali i za svoje krasne ruksake. Ispalo je da je kiša bila samo trenutan hir te nije padala kad smo krenuli. Još par puta tijekom izleta zatekle su nas kišne kapi, ali ništa pretjerano. Išli smo nekom biciklističkom rutom koja je vjerojatno prihvatljiva tijekom suhog proljetnog i/ili ljetnog vremena, ali čini se da u ovo doba biciklom ovuda ne bi prošli ni profesionalci. Sama ruta je zapravo bila veliki krug i na kraju je bio predviđen povratak do Lujčekove hiže.

 

Osim što nas je blato usporavalo, napredovali smo prilično brzo, a staza je podsjećala na onu koja vodi do Grebengrada. Nekih većih uspona u početku nije bilo. Uz povremene pauze koje su apsolutna nužnost kad vodite i odgovorni ste za veću skupinu, prva postaja nam je bila Milengrad. Milengrad je jedna prekrasna srednjovjekovna utvrda sagrađena u 13. stoljeću. Nalazi se na ogromnoj izbočenoj stijeni, a pogled koji nudi na okolne brežuljke je zapanjujuć. Pogled na nepreglednu šumu je hipnotizirajuć. Zahvaljujući “Bratovštini Milengrad”, ostaci utvrde su lijepo uređeni, a postavljene su i drvene klupice i stolovi. No, unatoč ljepoti tog mjesta mora se upozoriti i još jednom naglasiti da se utvrda nalazi na izbočenoj stijeni ispod koje ima sigurno kojih pedeset metara pada. Na nekim dijelovima nema označenog ruba pa jedan od puteljaka (na žalost, baš kod dijela na kojem se ljudi obično penju na kameni zid kako bi se slikali) vodi ravno u provaliju. Jedan od sudionika je vodio i svojeg četveronožnog, četveromjesečnog labradora imenom Lux koji je postao svojevrsna maskota našega pohoda na Milengrad. Pokazao je nevjerojatnu energiju i talent za planinarenje! Spominjem to i zbog toga što bi bilo uputno da vežete svoje pse ako ih vodite do utvrde Milengrad jer su spomenute provalije izuzetno opasne!

VAKUUM & MZM Milengrad

Panorama Milengrad

VAKUUM & MZM Milengrad

Nakon kratke pauze kod Milengrada krenuli smo prema Zajezdi u kojoj ćemo vidjeti poznati dvorac Patačić. Po putu smo sreli neobične table koje su nosile ime Ivana Čarapa. Gospodin Čarap je izgleda krupni kapitalist koji kupuje zemlju i kleti te sve po putu i oko njega imenuje čudnim imenima. Tako smo krenuli Avenijom Ivana Čarapa prema Zajezdi. Putem smo sreli lokalnog proizvođača vina kojemu je baš došao zadovoljni kupac s praznim karnistrima. Bile su to zagrebačke registracije pa mora da je vino zaista kvalitetno. No, to ne moramo samo nagađati jer nas je dobar gospodin odlučio sve napojiti, a činjenica da nema dovoljno kupica nije ga nimalo obeshrabrila. Ljudi su punili čaše, čuturice, a napunio bi se i mjeh samo da nakon toga ne ostane zauvijek miris domaće kapljice. Neki su iskreno komentirali: “Bolje i miris domaće kapljice nego miris i okus Kine”, koje navodno svi mjehovi imaju. Naš domaćin uzgaja bijelo i crno vino, a nekima nisu bile dovoljne ni dvije čaše od svake sorte da bi utvrdili nepobitnu kvalitetu. Na kraju smo zadovoljni upitali postoji li prečica do Zajezde i zahvalili se velikodušnom čovjeku.

VAKUUM & MZM Milengrad

Kapljici unatoč pomalo je sve postalo tmurnije dok smo morali nastaviti asfaltiranom cestom do Dvorca Patačić. Blato je bilo doživljaj, ali tek izašavši iz okrilja šume i došavši na mokri asfalt, postalo nam je jasno koliko je oblačan dan. Sam dvorac isto nije neki sretni prizor. Naime, 1984. godine prilično je stradao u potresu te je nakon toga napušten. Mora da je to zbog previše kisika, ali neki su odmah dobili ideje što bi se na tom mjestu moglo učiniti – ako ništa drugo, pokrenuti nekakav turizam. Nije to, naravno i na žalost, jedina slika propadanja i neiskorištenih prilika u našem Zagorju. Dvorište dvorca je zaključano, a netko si unutra na prikolici čuva dvije ogromne posude koje služe, nagađamo gotovo sigurni, u procesu proizvodnje vina.

VAKUUM & MZM Milengrad

Sljedeća postaja nam je stari mlin u Gotalovcu kod kojega smo se još malo naslikavali za Facebook i ovu reportažu, a naš mali Lux je iskoristio priliku da se okupa. Moguće da je htio pomoći svom gazdi u čišćenju jer je naš mali prijatelj na donjem dijelu tijela iz čiste pustinjske krem, prešao u dimnjačarsko crnu. Mlin je već ljepši prizor i treba se pohvaliti obitelj Fridelj koja ga održava! Tu negdje smo pokupili još jednog četveronožnog prijatelja koji nas je pratio većim dijelom ostatka puta. Pred kraj same rute, negdje na velikih 15-16 kilometara, počelo je pravo planinarenje. Bio je to prilično velik uspon dostojan nekih dijelova Mrzljaka, a možda i Pionira. No, nije dugo trajao i svi smo ostali na broju. Osim, naravno, one djevojke kojoj ne znam ime i koja nas je napustila još kod dvorca Patačić. To je moguće jedina zamjerka ovoj ruti – ne to što je bezimena djevojka otišla nego što je tek na samom kraju puta došao takav velebni uspon. Nisam doduše siguran da smo to mogli ikako izbjeći. Uvijek bi bilo bolje da su takvi usponi na početku dugotrajnih staza.

MZM i VAKUUM kod mlina u Gotalovcu

Monika, Maja i ja bili smo među prvima koji su došli natrag do Lujčekove hiže. Tamo nas je dočekala ekipa spremna za grah i naš Nikola, ekspert za pivo koji je jedva dočekao svoju tekuću nagradu na kraju puta. Dobro je sjela, mora joj se to priznati iako još uvijek nije zatoplilo. Grah osobno nisam jeo, ali je ostatak ekipe bio zadovoljan. Topla peć je također jedan od doživljaja planinarenja zimi.

Ukupna udaljenost: 16.93 km
Ukupno vremena: 4 h 16 min
Brzina prolaska rute: avg 15:07 min/km, max. 09:40 min/km
Maksimalna visina: cca 517 m
Potrošeno: cca 3 703 cal (uzimajte ove podatke o kalorijama sa zadrškom, moguće da taktički sat pretjeruje)

VAKUUM & MZM Milengrad

To su suhoparne brojke koje nas podsjećaju na naša postignuća. Ono što se ne može toliko lako izračunati i napisati su sama iskustva koja imamo prilikom šetnje prirodom. Imali smo jučer štošta za vidjeti, ali još je bitnije da smo se podružili s ljudima koji dijele naš entuzijazam za prirodu i možemo se samo nadati da ovo nije zadnji put da zajedno planinarimo. Jučer sam bio posebno sretan jer su oko mene bili gotovo svi moji prijatelji i dobri ljudi koji me u zadnje vrijeme okružuju. Bilo nas je mnogo i doživljaj je bio snažniji iako i gužva na planini ima svoje nedostatke, ali o tome jednom drugi put.

MZM je zaslužan za većinu okupljenih, ali velika je stvar i za naš VAKUUM MET (još jedno značenje imena može biti: Mountain Experience Team) da je sudjelovao u organizaciji ovakvog izleta. Moramo se zahvaliti i našem vodiču Dariju Žmegaču koji nas je trpio i vodio tijekom cijeloga puta. Puno toga mladi planinar može naučiti iz razgovora s takvim ljudima.
Dobra tradicija se mora nastaviti pa se tako i sljedećeg vikenda spremamo nekuda. Okvirno se priča o Čevu pa do Grebengrada, a možda se zaputimo i do Slovenije…
Pratite nas i vidimo se na planinarskoj stazi!

VAKUUM MET

Što ti misliš? Komentiraj: