Ljudi s lopticama – ljudima tenis, guskama lubenice

Na zadnjoj projekciji dokumentarnih filmova u Centru za mlade grada Varaždina bilo je jedanaest ljudi. Jedan od mogućih razloga za to je i činjenica da smo za dnevni boravak Centra nabavili grijalice pa je sad situacija podnošljivija. Zadnje mjesto, ali zato ne manje vrijedno, je pripalo filmu Kristófa Kovácsa pod nazivom Besence Open. Još jednom se zahvaljujemo filmsko-kreativnom studiju VANIMA i čast nam je što je prostor Centra poslužio kao mjesto za projekciju dokumentarnih filmova kao dio projekta KineDok.

Besence Open govori o romskom selu Bešence u Mađarskoj. U biti, Bešence je udaljeno kojih četrdeset minuta autom od naše Koprivnice. Radi se o siromašnom selu u kojem 80% stanovnika nema posao. Oni žive od socijalne pomoći, a njihov energični gradonačelnik pobrinuo se da iz europskih fondova dobiju financiranje projekta bioloških vrtova za uzgoj cikle i lubenica. No, nije to jedino za što je novce priskrbio ovaj neuobičajeni gradonačelnik, imenom József Ignácz, svojem malom selu. Naime, dobili su 10 000 eura kako bi uredili, ni manje ni više, tenisko igralište. Sve je bilo jako dobro medijski popraćeno pa je tako Bešence završilo više puta na televiziji. U početku su to bile zbunjujuće, ali lijepe vijesti. Gradonačelnik koji želi donijeti osjećaj nade i sreću u svoje selo. József Ignácz javno kaže da nitko u selu ne zna igrati tenis, ali svi su vidjeli na televiziji kako se igra. Ipak, ne bi to sve tako lako išlo bez trenera Karija koji ima nekog iskustva s tenisom. On postaje učitelj za cijelo selo. Nakon nekog vremena u novinama se pojavio naslov: „Zašto igraju tenis, a ne rade?“ Gradonačelnik je s tim, naravno, bio nezadovoljan jer je to u potpunosti promašilo ideju koju je on imao kad se uopće javila zamisao za izgradnju teniskog terena. Tenis je „elitni“ sport koji igra cijeli svijet i József Ignácz je svoje selo želio približiti svijetu i drugima te tako prevladati predrasude koje postoje prema Romima. Počinju trenirati prilično ozbiljno i pripremaju se za domaći turnir, a cilj im je proširiti kontakte i otići u druge gradove na teniske turnire. Odlaze na turnir u Kaposvár i većina ne poluči dobre rezultate, ali gradonačelnik ipak nije zadnji na turniru – uspije pobijediti jednog od protivnika. No, život kakav jest i selo kakvo je, uskoro počinju nesporazumi među stanovnicima Bešenca. Trener Kari mora ljude podijeliti u grupe jer ih je mnogo pa su neki nezadovoljni s rasporedom. Muškarci piju i negoduju kad je „ženski“ dan za tenis. Vlasnik lokalne birtije je gnjevan na trenera Karija i na gradonačelnika jer ima sve manje mušterija otkada su počeli treninzi. Neki od stanovnika gube interes za tenis pa se čak ne pojave ni na dan održavanja turnira. Istodobno s tim skoro sve lubenice propadnu zbog nepovoljnog vremena pa one završe kao hrana za guske. Stanovnici Bešenca, istini za volju, ni sami baš nisu disciplinirani pa kasne na treninge, kasne na posao – oni koji ga imaju, ne odgovara im da rade nedjeljom ni da uopće rade produženo, a mnogi od njih imaju problema s alkoholom. Jedan od njih je i sam trener Kari koji u takvom stanju padne s bicikla pa se sve vezano uz trening dodatno zakomplicira. Na kraju gradonačelnik ostane sam u svojoj žarkoj želji za tenisom. Film završava sa scenama njega kako reketom udara loptice i, mora se priznati, ide mu sve bolje i bolje.

Pročitavši napisano, čini se kao da se radi o sapunici, a ne o dokumentarnom filmu. Svaki dokumentarni film je u biti reality show – što manje je „uređivan“, tim je bolji. Jedan od prijatelja koji su došli na projekciju kaže: „Pa ovo je bolje snimano od nekih ‘pravih’ filmova.“ Da, često je to tako da život piše najbolje priče. Humorističan na trenutke zbog iskrenosti i izravnosti protagonista, ovo je ipak na kraju tužan film. Uvijek je teško za vidjeti u kakvim uvjetima ljudi moraju živjeti pa čak kad su si za to pomalo i sami krivi. Posla jednostavno nema, a promijeniti vas ne može ni ekscentrični, nikad umorni gradonačelnik koji ima velike i plemenite ciljeve. No, možda su te ideje bile previše napredne za publiku pred kojom su bile izložene. Ljudi koji nemaju posla i koji jedva preživljavaju neće naći puno utjehe u nečemu što bi mi nazvali hobijem. Radi se o samoj strukturi ljudskih potreba. Ako nemate što za jesti, neće vam pomoći neke stvari koje bi bile samo nadgradnja na osnovne potrebe. Hrana, piće, stalno i sigurno mjesto na kojem se možete skrasiti – to su preduvjeti za sport, hobije ili dalje onda duhovnost, umjetnost ili filozofiju. Igranje tenisa i razbijanje predrasuda o našoj etničkoj skupini postaje nepodnošljivo i nadasve nam je besmisleno kad samo želimo dovoljno novaca da prehranimo obitelj i možda koji BMW ili Mercedes. Gradonačelnik Bešenca je imao dobru zamisao, ali mentalitet recepijenata jednostavno nije bio na odgovarajućem nivou. Zato nam se nekad može učiniti da pričamo unedogled o nečemu, a slušatelj ne razumije kad mu to ili nije u interesu ili nema neko određeno potrebno predznanje. Zadire se ovdje i u sam pojam dokolice koja postaje itekako negativna ako je ima previše i ljudi ne znaju što bi sami sa sobom. Ako čovjek sam po sebi nije pun ideja, posao i upute što da učini su mu i više nego potrebne. Osjećaj da činimo pravu stvar, znamo li si je sami zadati ili nam je zadaju drugi, daje smisao našem životu. Poroci su još jedna tema koja je dotaknuta, a veoma je zanimljiva. Prisjetimo se da je puno više stanovnika sela Bešence bilo u kafiću i pilo kad nije bilo tenisa. Tenis je u ovom slučaju svrha kojoj se ljudi u potpunosti posvećuju pa više nema vremena koje se ispunjava pijenjem alkohola. U ovom određenom slučaju problematična je činjenica da iz takve situacije kao da nema izlaza. Daš ljudima tenis pa manje novaca ide vlasniku kafića. S druge strane oni uopće ne žele tenis nego novce za osnovne potrebe ili barem malo obilja. Onda dođe elementarna nepogoda i uništi im usjeve. Na kraju odustanu od tenisa. Idemo na pivu. Gradonačelnik je, nažalost, u pravu kad kaže: „Samo se boriš, guraš dalje, ali ne dolaziš nigdje!“

Mislim da osim prikaza raznolikosti i neviđenih, pomalo apsurdnih situacija, ovaj dokumentarni film, ali i cijeli ciklus dokumentarnih filmova koje smo imali priliku gledati, govori koliko je obrazovanje bitno. Ne misli se samo na ono službeno nego i ono koje poduzimamo na vlastitu ruku – knjige, filmovi, glazba – svakojako izlaganje novim idejama, čudnim situacijama i općenito nečem „novom“. Sve što otvara naš um i širi vidike, može biti samo pozitivno. Šanse za diskriminaciju se drastično smanjuju, a naše shvaćanje svijeta postaje bolje. Strah od drugog polako nestaje i ostaje samo prihvaćanje.

Što ti misliš? Komentiraj: