Potrošeni – smisao vremena koje nam je dano

Iza nas je još jedna srijeda. U Centru za mlade grada Varaždina srijeda je već par tjedana posvećena gledanju dokumentarnih filmova. Prikazujemo filmove na alternativnoj lokaciji u suradnji s Kinom Galerija u okviru KineDok projekta. Više o samom projektu te o filmovima koji se prikazuju možete pogledati na njihovim stranicama.

Večeras je na redu bio film Potrošeni Boruta Šeparovića. „Glumci“ u ovom filmu su ljudi stari pedeset pet ili više godina koji su se javili na oglas koji je osvanuo u novinama. Imali su pravo pričati o najvažnijoj minuti u svom životu toliko sekundi koliko imaju godina. Sve počinje dosta spontano i redatelj jednostavno razgovara s protagonistima o raznim stvarima. Neki pričaju o lijepim sjećanjima iz svojih života, neki pričaju o tragedijama koje nikad neće zaboraviti i koje su promijenile njihov život.

Kasnije se od nekih traži da plešu – kako se nekad plesalo, a onda kako se danas pleše. To su obični stariji ljudi koji inače prolaze na cesti pokraj nas, najčešće nezamijećeni, koji pričaju o intimnim stvarima iz svojih života. Sve je jako dobro zamišljeno kao kazališna predstava, a na kraju završava u, možemo to nazvati, aktivizmu: okupljeni se okupe pod zastavom na kojoj piše 55+, idu na razgovor s Milanom Bandićem, održe prosvjed i prošeću Zagrebom da bi ih njihovi mlađi, ali i ostali, sugrađani vidjeli. Oni su nezadovoljni svojom pozicijom i osjećaju se odbačeno. Smeta im to što mlađi misle da su oni „potrošeni“, „pelenaši“ i jednostavno teret cijeloj zajednici. Pitaju se jesu li oni svoje živote, koji se sve više približavaju kraju, mogli iskoristiti bolje? Jesu li mogli napraviti nešto da poboljšaju svijet? Jesu li možda sami krivi što se toliko malo solidarnosti pokazuje prema njima? Mogu li sad napraviti nešto da poprave situaciju?

Većina ih priča o trenutku kad su se zaljubili, trenutku kad su upoznali svojeg supruga ili suprugu. Ako se nešto može zaključiti iz ovog dokumentiranja, to je da nam većini najviše u sjećanju ostaje ljubav. Jedne pričaju kako nikad neće zaboraviti kad im se dragi javio, a one to nikako nisu očekivale. Tada su se vjenčali i dalje su sretni zajedno nakon dugo godina. Drugi žale za preminulim voljenima. Jedan od sudionika priča kako mu je teško dolaziti u njegov stan, tu svojevrsnu pustinju. Njegova pokojna žena ga je uvijek dočekivala, a sad toga više nema. Nakon svega iskreno kaže da nije znao dovoljno cijeniti to što je imao. Neki od njih pak nikad nisu nikoga sreli. To jest, sreli su oni svakakve, samo ne onog pravog. Neki sretnu više pravih, čak i kad onaj prvi pravi umre.

Sudionice često spominju rađanje djece kao najvažniji dio najvažnije minute njihovog života. Zanimljiva je bila jedna od protagonistica koja je došla na pozornicu držeći povećeg pudla pod rukom i na pitanje odgovorila: „Što mi je bilo najvažnije u životu? Pa mislim da rađanje mojih sinova!“

Neke od sudionika su očevi pretukli i izbacili iz doma. Drugi pričaju o dragim trenucima na nogometnim utakmicama na koje su išli dok su bili mladi. Priča ima koliko ima i ljudi. Ovo je recimo jako lijepi primjer onoga što se zove dokumentiranje. Netko bi mogao pitati: „Ali što mi imamo od toga da slušamo te metuzaleme kako pričaju o svojim životima iz prethistorije?“ Svatko ima svoj životni put kao što ima i svoje mišljenje. Poenta je u tome da mi iz određenih isječaka iz tuđih života možemo puno toga naučiti. Možemo, ako ništa drugo, imati utjehu da nismo ni prvi ni zadnji kojima se dogodila neka tragedija. Možemo uz to i vidjeti da su i drugi ljudi bili uspješni, da izgled većinom vara i da nikad nikog ne bismo trebali podcjenjivati jer je star i slab. Uostalom, svi se približavamo tom trenutku. Između mene i „pelenaša“ moguće stoji kojih 40 godina razlike. Smrt je jedna stvar koju ćemo sigurno svi na kraju iskusiti.

Sa žarom učini danas ono što mora biti učinjeno. Tko zna? Možda sutra dolazi smrt.
– Siddhartha Gautama Buddha

Iako vjerojatno ne postoji netko koji pogleda Potrošene, a da ne pomisli na teška pitanja smisla života i smrti, mislim da se moramo koncentrirati na aktivistički, socijalni moment ovog dokumentarnog filma. To je definitivno jedna od skrivenih poruka filma. Neki od protagonista odluče održati govor koji nas podsjeća na paradu koja se ovih dana događa oko nas samo što „pelenaši“ govore puno smislenije od onih koji dobivaju i previše medijskog prostora. Dok se jedni samo prepiru i okrivljuju drugu stranu za sva zla koja se našoj zemlji događaju, drugi mudro govore kako neće biti ništa od svega toga. Na mladima ostaje svijet, ali što će mladi napraviti? Učlaniti se u mladež stranke koja im nudi posao ili jednostavno one za koju su im roditelji rekli da je najbolja i jedina ispravna? Ima puno mladih ljudi koji ne znaju ni program stranke u kojoj se nalaze.

Protagonisti filma se posprdno smiju kad ih redatelj pita vjeruju li u društvene promjene. Takva reakcija očito dolazi s godinama, ali kako i zašto onda željeti mladima da nešto poboljšaju? Hoće li sav naš idealizam i optimizam jednog dana također izgorjeti kao njihov? Jedan od naših dragih „pelenaša“ kaže kako su oni jedna nadasve zbunjena generacija: pomagali su izgraditi i živjeli su u sistemu koji više ne postoji. Vjerovali su u stvari u koje više danas ne vjeruju. Ili su samo sve to potisnuli jer su došla nova vremena, novi ekonomski modeli i novi gospodari. Sanjali su slobodu i blagostanje, a ispalo je da do toga neće doći na način na koji su oni mislili da hoće. S jedne strane imamo sve te „političare“ zbog kojih u očima svih pada politika koja je „najstariji zanat na svijetu“, a s druge imamo lijene mlade koji navodno shvaćaju da nešto ne valja, ali nemaju dovoljno volje i hrabrosti da bilo što učine. Preponosni da bi ruke mazali politikom, zanosimo se na ideje o danu kad će prevladati sveopća pasivnost glasača, ne izlazimo na izbore i time se začarani krug samo ponavlja. Ako tzv. treće opcije ne mogu ništa najjačim igračima koji se (manje-više) svake četiri godine otimaju i izmjenjuju u posjedu vlasti i moći, tada ni nezavisne inicijative ni udruge nemaju šanse. Dok to tako sagledamo, nalazimo se u prilično nezavidnoj situaciji. Sistem se neće sam od sebe urušiti, to je sad već prilično jasno. Stabilno društvo strvinara koji se otimaju za svoj (preveliki) dio kolača i koji se neće ustručavati hodati po truplima samo ako to donese barem malo profita.

Socijalizam je propao. Kapitalizam je pokazao veliku otpornost na izumiranje. S jedne strane dinosauri koje je obrisao komet, a s druge štakorčić koji je preživio svašta. Jedino što bi nas trebalo brinuti je činjenica da štakor postaje sve veći i znamo da od njega možemo dobiti razne boleštine, a mi ga svejedno i dalje držimo u kući i dajemo mu da nam odgaja djecu.

Ni socijalizam ni kapitalizam nisu rješenje. Došla su vremena da se mora izmisliti potpuno novi civilizacijski sistem. Ali tu staje naše razmišljanje.
– jedan od potrošenih

… ili ono tu tek počinje.

Što ti misliš? Komentiraj: