Zidovi, stari i novi

Točno jedanaest ljudi se nalazi u prohladnom prostoru Centra za mlade grada Varaždina – VAKUUM-u. Okupili smo se radi treće po redu projekcije koja se organizira u suradnji s kinom Galerija i KineDok-om. Radi se o filmu 1989. koji govori o Miklósu Némethu, premijeru Mađarske u to vrijeme i događajima koji su, između ostalih, doveli do pada „željezne zavjese“. Svi zainteresirani za film nose jakne jer stvarno je zima. To je također, ironično, goruća tema.

Godina 1989. bila je godina velikih promjena. Najpoznatija je vjerojatno po proboju Berlinskog zida koji je odvajao Zapadnu i Istočnu Njemačku. Iako je Istočna Njemačka 9. studenog 1989. godine dala službenu dozvolu svim svojim stanovnicima da mogu posjetiti i prijeći na teritorij Zapadne Njemačke, Berlinski zid je do kraja srušen tek 1992. godine. Pad Berlinskog zida simbolizira raspad istočnog bloka, ali konačno i Sovjetskog saveza. Nakon Drugoga svjetskog rata i velikih pothvata koje je Sovjetski savez napravio u njemu, njegov utjecaj je bio jak u zemljama koje je po putu do Njemačke „oslobodio“. Naravno, uz plemenite ciljeve u suzbijanju pošasti koja se zvala nacizam, gotovo svi su imali osobne motive i planove za budućnost. Tako ni Staljin nije bio iznimka. Da, Josif Visarionovič Staljin je modificirao lenjinizam i „diktaturu proletarijata“ pretvorio u diktaturu jednog čovjeka. K tome još i okrutnog čovjeka. Bio je kruti i bezosjećajni čovjek koji je rješavao svoje neistomišljenike deportacijama i ubojstvima. No, da nije bilo njegove upornosti, danas bi većina Europe bila odgojena pod nacističkom ideologijom ili bi bila mrtva. S moralne strane to je gotovo jednako. Poenta je u tome da u povijesti nije sve crno i bijelo i da bi se, po mogućnosti, svako djelo nekog velikog čovjeka trebalo gledati i evaluirati zasebno. Zemlje Istočnog bloka prihvatile su petogodišnji plan razvoja koji se većinski sastojao od teške industrije. Tendiralo se k tome da se radi sve kao što se radi u Sovjetskom savezu o kojem se govorilo kao o „najboljem narodu na svijetu“. Višestranački politički sistem, slobodno tržište ili ljudske slobode su bili samo daleki snovi. Snovi koji su bili okarakterizirani kao „zapadnjački“, „fašistički“ i „buržoaski“. Medije je kontrolirala država, a prisluškivanje i zadiranje u privatnost građana bilo je sasvim normalno. U razdoblju od 1945. do 1949. petnaest milijuna stanovnika Istočnog bloka je prešlo na zapad. Nakon toga su se granice zatvorile i odlazak više nije bio moguć.

Počelo se razmišljati o tome kako zaustaviti ljude da odlaze na zapad. Očito utvrđivanje mentalnih obrazaca i pranje mozga nisu bili dovoljni. Što u takvom slučaju učiniti? Postaviti ćemo jaku kontrolu na naše granice i sagradit ćemo zid!

Berlin koji je bio podijeljen na zapadnu i istočnu stranu, bio je jedno od mjesta na kojemu je razdvajanje bilo najbolnije. Ljudi su bili odsječeni od svojih obitelji, neki nisu više mogli na posao jer je bio na drugom kraju grada. U Mađarskoj nije bilo ništa drukčije. Pitate se sigurno kako su to političari opravdavali, a na filmu se stvarno može vidjeti zbunjenost na licu Miklósa Németha i njegovih bližih suradnika iz kabineta. Ti su ljudi zapravo bili nemoćni jer bi svako približavanje zapadu i njegovim idealima bilo protumačeno kao izdaja. Nezamislivo je da se uopće pomišlja na otvaranje granica! Naši dobro odgojeni ljudi bi se mogli otrovati s tim zapadnjačkim idejama!

Što to rade naši drugovi u Mađarskoj?

Ipak, Miklós Németh je bio dovoljno hrabar i otvorio je granice i pustio stanovnike istočne Njemačke, koji su dugo bili zarobljeni u svojoj vlastitoj zemlji, da emigriraju kroz Mađarsku na zapad. Uskoro nakon toga, Berlinski zid je pao.

Čini se da ideja o zidovima nije ni danas strana. Dvadeset pet godina nakon što je Berlinski zid srušen, podižu se novi zidovi. Stari su držali ljude unutra; novi ih drže vani. Njemačka i Mađarska opet igraju uloge samo možda ovaj put obrnute. Njemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno je rekla da su izbjeglice dobrodošle. Neke zemlje su odlučile pomoći i daju siguran prolaz izbjeglicama, a neke podižu zidove. To je jedina efektivna metoda, kažu. Naša mala Hrvatska se našla na putu tih jadnih i protjeranih ljudi pa imamo konačno i mi pravo da nešto kažemo. Spominje se domino efekt koji znači da kad Njemačka zatvori svoje granice, zatvarat će je i druge zemlje.

Premijer Milanović kaže da je gradnja zida zadnja, ali stvarno zadnja opcija.

Jedno je jasno: zidovi miriše na nerazumijevanje i strah. Zid je fizička manifestacija obrazaca koji postoje u našem umu. Postoje te čudne ideje o tome da su ti ljudi koji dolaze kriminalci i da će pokrasti našu zemlju, pomiješati se s našom djecom, srušiti naše ekonomije… Kao da nas je netko udario u glavu pa smo zaboravili da smo i mi bili izbjeglice kad je zagustilo s Jugoslavijom. Mi čak nismo, kao ni Mađarska, zemlja odredište nego smo samo tzv. tranzitna zemlja.

Trebamo samo pogledati kako su ti ljudi slavili kad je pala „željezna zavjesa“. Ljudi su sposobni boriti se protiv opresije i za svoja ljudska prava. Nekad to ne uspije, a pogotovo ne odmah, ali to ne znači da se ne treba boriti protiv nepravde. Mnogi su onda izgubili svoje bližnje, svoje domove i svoje dostojanstvo. Mnogi danas gube to isto i trebaju našu pomoć. Ne trebaju naše hladne zidove i nadzorne tornjeve nego trebaju toplinu našeg srca i pruženu ruku. Vrijeme je da se prestanemo bojati i razdvajati. Trebamo mostove, a ne zidove – bili oni mentalni ili fizički.

Wir wollen raus!

Borna Kezele

[fotografije preuzete sa web-stranice KineDok projekta]

Što ti misliš? Komentiraj: