Trenutak kad laž postaje istina

Priča o online datingu nas uči o tome da su ljudi svjesni da postoje neki drugi načini za pronalazak partnera i srodnih duša od onih koje su koristili naši roditelji, a prije i njihovi roditelji. Postoje ljudi koji koriste online metode da bi se zbližili s nekim pa onda nastavili odnos u „klasičnom“ (RL – „stvarni život“) smislu. Postoje također i ljudi kojima je ugodnije pričati iza monitora, a ne direktno u lice. Takvi preferiraju često dopisivanje i žele redoviti feedback o tome što se događa u glavi osobe na koju misle. Pričanje s drugim ljudima koji koriste isti dating servis kao i mi je jedna stvar. Neki još i danas smatraju to nečim ne-prirodnim i željeli bi da se njihova ljubavna priča dogodi bez posredstva virtualnog. No, sada je vrijeme da zakoračimo još jednu (ili možda čak dvije) stepenice na stepeništu stvarnosti.

Slika 1

Postoji nešto što se naziva „Nevidljiva cura“ (ili „Nevidljivi dečko“). To je relativno novi servis koji omogućuje korisnicima da kupe* ljubavnog partnera. Taj odnos se, naravno, bazira na tekstualnim porukama. Korisnik navodi sve o osobi s kojom bi se želio dopisivati, odnosno s kojom bi želio biti. Potencijalne korisnike mame natpisi poput: „Stvori vlastitu djevojku! Dat ćeš joj ime, godine, izgled i osobnost!“ Korisnik sve u glavi zamisli, zada parametre i uplati određenu svotu novca, s obzirom na to koliko često želi da mu njegova partnerica ili partner piše. Pitanje koje se prirodno nameće je: „A tko takvom čovjeku odgovara na njegove poruke?“
Ljudi koji rade za jedan takav servis su plaćeni da se dopisuju s čovjekom koji je naručio uslugu. Poruke moraju biti poticajne, mogu biti romantične prirode, ali ne i seksualne. Vjerujem da je ovo zadnje mnogima velika demotivacija, ali s vremenom će vjerojatno i takvo što biti moguće. Za koji dolar više, jasno. Korisnik se ne dopisuje s jednom osobom nego s više njih. Zaposlenici dobivaju podatke koje ste vi dali o svom partneru i mogu vidjeti pet do deset zadnjih poruka koje ste izmijenili. Plaća je pet centi (oko 30 lipa) po poruci.

Prvi problem ovakvog načina organiziranja je kontinuiranost. Dosjetljivi ili samo nepažljivi korisnik može lako srušiti sve na način da spomene nešto što se pojavilo prije u razgovoru. Budući da onaj koji odgovara ima uvid samo u zadnjih deset poruka, ništa spomenuto prije ne može biti poznato. Neki od korisnika se već tu razočaraju, ali što bi bilo rješenje za taj problem? Ako dopustiš svim zaposlenicima da vide što su ljudi pričali, ugrožena je privatnost. Ako zaposliš uvijek jednu osobu da se razgovara s jednim korisnikom, praktički su oni… Da, oni su skoro u pravoj vezi! No, u vezi u kojoj nema fizičkog kontakta i jedan je stvorio drugog u svojoj glavi. Očito nam je bitna ta pripravnost druge strane da odgovori na naše poruke. Želimo imati nekoga kome će biti stalo i kome ćemo moći reći, između ostalog, što nas muči. Ljudima koji naručuju ovakve usluge očito nije bitno što je sve to laž. U njima se stvara osjećaj da imaju nekoga i to je, čini se, dovoljno.

Slika 2

Probleme bi definitivno riješila dovoljno snažna umjetna inteligencija. Taj krasni mehanički bog bi imao dovoljno memorije da pohrani sve poruke koje ste sposobni napisati. Ne samo u jednom životu nego u njih sto. Dobro isprogramiran, imao bi i dovoljno kreativnosti da nikad ne osjetite da se nešto ponavlja ili postaje očito da ovo nije stvarno. Glavno pitanje: „Bi li ljudima bilo prihvatljivije imati ‘vezu’ sa živim, dišućim čovjekom koji zaboravlja sve što ste mu rekli nakon nekog vremena ili sa strojem koji je samo ‘stvar’, ali ima odlično pamćenje i gotovo nikad nije dosadan?“

Ako za ovaj slučaj postoji stepenište stvarnosti, ono bi izgledalo ovako:
1. Razni odnosi na području RL-a: upoznavanje prijatelja i ljubavnih partnera uživo; stvarne životne situacije – upliv virtualnog minimalan ili gotovo nikakav.

2. Odnosi na području RL-a uz pomoć virtualnih metoda: ispreplitanje stvarnog i virtualnog; upoznavanje online, nastavak odnosa na „klasičan“ način; online dating, itd.

3. Virtualni odnosi s ljudima: odvijaju se u potpunosti bez „stvarnih“, uživo kontakata; nema stvarnih životnih situacija s onima s kojima smo u odnosu; „Nevidljiva cura“, Second Life, online dating

4. Virtualni odnos s umjetnom inteligencijom: više nismo u odnosu s ljudima nego sa strojem (npr. vidi film Her)

5. Nadgradnja odnosa sa strojem u fizičkom smislu: fizička manifestacija umjetne inteligencije u formi robota (npr. vidi Black Mirror, S02E01 – Be Right Back)

Slika 3

Kako koračamo dalje, sve se više udaljavamo od stvarnog u klasičnom smislu te riječi. Mnogi bi rekli da svakim korakom sve više klizimo iz istine u laž. Pravo pitanje je ipak kako ćemo definirati istinu i što to točno mislimo kad kažemo laž?
Za ljude koji koriste neke od spomenutih servisa, osjećaji su stvarni iako su oni do njih došli na, reklo bi se, lažni način. Pitanje o istini i laži je, naravno, pitanje o nama samima. Ljudi su sposobni lagati jedni drugima, ali i sami sebi. Sposobni smo se zavarati na mnoge načine. Online dating odobrava sve šira publika. Ljudima koji su pričali s drugima preko interneta je rečeno da to nije prirodno i da bi trebali izlaziti češće van i upoznati stvarne ljude. Kao da oni koji su se nalazili s druge strane linije nisu bili stvarni ljudi. Trebalo je jedno vrijeme da stepenica broj dva postane „normalna“ stvar. Isto će biti i sa stepenicama broj tri, četiri, a i pet. Možda samo malo duže.

Iako ne zvuči uopće objektivno, jedino mjerilo u ovim stvarima može biti srce i osjećaji. Živimo u vremenu u kojem se svašta redefinira. Razvoj tehnologije je dao neke nove mogućnosti s kojima mi sad imamo problema i ne možemo ih strpati u obrasce koje smo složili u glavama. Nepopularno-popularni primjer toga je kako bi danas neke kompjutorske igrice po svemu trebale biti svrstane pod kategoriju sporta, ali to je nama nezamislivo jer sport povezujemo s intenzivnom fizičkom aktivnošću. Koja je točno razlika između šaha i kompjutorske igrice, nikom točno nije jasno. Koja je točno razlika između osjećaja privrženosti i ljubavi generiranih online i onih bez upliva virtualnog, nikom točno nije jasno. Što je stvarno, a što nije?

Nikom točno nije jasno.

Što ti misliš? Komentiraj: