Afrička priča varaždinske volonterke Vanje Matković

U svojim svakodnevnim borbama koje će se, nakon što vam pažnju skrenemo na ovu priču, učiniti pomalo trivijalnim, naletjeli smo i upoznali stanovitu mladu Varaždinku, koju smo zamolili da sam ispriča priču o svojem izbivanju zbog, ni više ni manje nego – volontiranja! Poticanje volontiranja među mladima je ono što vrlo često radimo, a jedna ovakava priča može ukazati na njegovu važnost, ne samo za pojedinca/ku koji/a stjeće kompetencije, nego i jednu lokalnu zajednicu u kojoj ne postoji sustav socijalne skrbi i obrazovanja na kakav smo mi navikli. Jedino je njezino ime, Vanja, ono što ćemo sami prenijeti, a nju smo pustili da nam kaže što joj je na umu u dalekoj Ugandi.

I tako je Vanja ispričala nešto o sebi.

Ja sam Varaždinka, Vanja Matković, 26 mi je godina i htjela bih s vama podijeliti svoje iskustvo života u afričim selima te usput, zamoliti za pomoć. Trenutno sam u Africi kao volonterka za nevladinu organizaciju Whisper, sa sjedištem u Ugandi, točnije selo Mutai, distrikt Jinja. Inicijalna ideja bila je da ostanem u Africi 2 mjeseca, ali vec nakon prvog tjedna provedenog ovdje postalo je jasno da je dvomjesečni boravak prekratak ukoliko se zaista želim ozbiljno angažirati i pomoći napačenoj djeci u istočnoj Ugandi, tako da sam otkazala svoj povratni let za Hrvatsku i zasad ostajem ovdje. Moj posao ovdje sastoji se od pružanja prve pomoći i odstranjivanja “jiggera” u praktički napuštenim, izuzetno siromašnim selima, traženja izgladnjele, bolesne djece ili djece na samrti, podučavanja i socijalizacije djece u Whisperovom sirotištu u Mutaiu i obilaženja bolnica u potrazi za djecom kojoj je pomoć izuzetno potrebna, ali roditelji nisu financijski sposobni da pruže djeci liječničku skrb.

Zanimalo nas je kako izgleda jedan dan u Vanjinom životu u Ugandi, a njoj to nije bilo teško prenijeti i dočarati nam priču kako bi postigla svoj cilj, koji ćemo kasnije otkriti.

Moj dan počinje u 6 sati ujutro i nerijetko završava tek u 22 sata navečer. Za vrijeme boravka ovdje pijem vodu iz bunara, lice, kosa i odjeća stalno su puni prašine, razni insekti su me izboli nebrojeno puta, hrane u selima ima i nema, dosad sam već preboljela malariju, parazite u želucu zbog čega sam se grčila u bolovima – ali iskreno, osjećam se sretnija nego ikad prije u životu! Osjećam neopisivu ljubav i pozitivnu energiju oko sebe, sigurna sam da radim nešto dobro i korisno te da pomađem nevinoj, napuštenoj djeci koja bi u protivnom proživljavala jako tužne sudbine. Kada sam potpuno premorena i dosta mi je svega, sjetim se nekih beba kojima smo doslovno spasili život te kako sam se osjećala kada sam ih prvi put primila u ruke, izgladnjele, bolesne i nemoćne, a sada ih gledam nasmijane kako puze oko mene.

Kako je i zašto se Vanja odlučila na volontiranje baš u Africi?

Afrika me oduvijek privlačila, kao nešto misteriozno i čarobno… Jako sam mnogo čitala i učila o afričkoj kulturi i povijesti te sam silno sam htjela iskusiti život u Africi. Nisu me zanimali safariji i skupa putovanja, nego upravo ovo što sada proživljavam – svakodnevnica u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, usponi, padovi, želje i snovi stanovnika te rad na otkrivanju načina na koje sam im u mogućnosti olakšati svakodnevicu i pomoći… Ne biste vjerovali koliko malo je potrebno da bi se unaprijedila kvaliteta života djece u Ugandi. Prosječna plaća u Ugandi je na razini od oko 300 kuna mjesečno, standard je veoma nizak, a nezaposlenost je na veoma visokoj razini. Kao što sam već spomenula, ovo je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu te ljudima nedostaju one najosnovnije stvari, stvari o kojima vi i ja u Hrvatskoj uopće ne razmišljamo, kao što je pitka voda. Svakodnevno, djeca pješače i do 8 kilometara udaljenosti u jednom smjeru, po suncu i visokim temperaturama, kroz prašinu nose teške spremnike za vodu do bunara. Kada napune spremnike vodom, nose ih kući i ponovo se vraćaju do bunara. Jednako tako, djeca počinju raditi fizičke poslove u poljima ili sa stokom već u dobi od 5-6 godina, zato što je to nerijetko jedini način da za svoje obitelji osiguraju barem nešto hrane. Tipičan obrok ovdje je brašno pomiješano s kipućom vodom i prokuhani grah.

Djeca u selima pate, mnoga i umiru, bez da u životu gaje velike nade u bolju budućnost bez naše i vaše pomoći. Nerijetko, djeca u selima umiru zato što su njihovi roditelji ili skrbnici presiromašni da bi platili transport do bolnice (koja može biti udaljena i do 100 km), troškove liječenja i bolničku hranu. Čak i ako ta djeca nekako dospiju u bolnicu, pred njima je novi problem – državne bolnice su neopisivo siromašne, prepune očajnih ljudi te bez najosnovnije opreme. Nemaju stvari poput setova za infuziju, ostali su bez pribora za vađenje krvi, tableta za liječenje malarije, lijekova za tuberkulozu, itd. Dakle, ukoliko dovedete dijete u državnu bolnicu, koja je inače dužna pružiti besplatnu skrb siromašnim stanovnicima Ugande, morat ćete sami platiti za praktički sve, dok ljudi koji žive duboko u primitivnim selima nisu u mogućnosti podnijeti te troškove i zato u pravilu niti ne pokušavaju dovesti djecu u bolnicu.

Što tamo kao volonterka možeš učiniti za te ljude?

Ono što mi radimo jest da tražimo takve, izuzetno siromašne obitelji u selima, odvodimo bolesnu ili izgladnjelu djecu u bolnicu o vlastitom trošku, čak i ostajemo s njima spavajući na podu, ne bismo li ih spasili od kroničnih oboljenja, deformacija, mentalne ili fizičke invalidnosti, pa čak i smrti. Svakog dana rađaju se potpuno zdrava djeca koja zbog neimaštine obolijevaju i bivaju izgladnjela te mnoga od njih umiru zbog neuhranjenosti.

Prije 2 tjedna tako smo pronašli i Jessicu, 13-mjesečnu bebu na samrti, tešku svega 4,5 kila, potpuno izgladnjelu, dehidriranu, s uznapredovalom malarijom i doslovno joj spasili život. Jessica mjesecima nije bila pošteno nahranjena, gladovala je te se nije razvijala u sukladno svojoj dobi nakon što ju je majka napustila (nikad nismo saznali zašto) i ostavila na brigu vrlo siromašnoj 18-godišnjoj pomajci koja je i sama gladovala. Čim smo je pronašli, uputili smo se u bolnicu, ali siromašna vladina bolnica nije imala setove za infuziju, a kako je bila noć, nismo ih mogli ni kupiti u nekoj od ljekarni. Ostala sam s Jessicom narednih 5 sati u bolnici i doslovno je prisiljavala da pije vodu sa šećerom, s obzirom da je to bilo jedino što je bolnica mogla omogućiti u tom trenutku. Idućeg jutra kupili smo sve potrebno i platili kompletno liječenje, tablete protiv malarije, svu hranu za bebu i skrbnicu, ručnike, posteljine, posuđe… Nakon 2 tjedna, Jessica je na sreću bila znatno bolje iako i dalje sitna, ali na pravom putu. Smještena je u Whisper domu za nezbrinutu djecu sa svoja 22 mala prijatelja, pod nadzorom od 0 do 24 sata, ali pred nama je još jako dug i financijski zahtjevan put ako želimo da se Jessica potpuno oporavi.

Koliko su česti ovakvi slučajevi u lokalnoj zajednici u kojoj trenutno boraviš?

Jessica nije jedina beba koju smo spasili unutar posljednja 3 tjedna. Svakodnevno susrećemo djecu kojoj je potrebna pomoć. Primjerice, četverogodisnji Morgan koejg smo kolega i ja pronašli duboko u veoma siromašnom selu u Bugiri distriktu. Morgan je posljednje 2 godine imao veliku, inficiranu, otvorenu ranu na lijevoj podlaktici (14 cm u promjeru) koju nitko nikad nije ni pokušao liječiti. On je najmlađe od šestero djece iz obitelji bez ikakvih primanja i iz tog razloga Morgan nikad nije bio odveden u bolnicu. Već idućeg jutra dovezli smo ga u bolnicu i platili sve troškove liječenja, hranu i vodu te operaciju koja je spasila dječakovu ruku. Ispostavilo se da je infekcija zahvatila i kost te bi bez operacije ruka uskoro morala biti amputirana. Svaki tjedan odlazimo u siromašna sela i pružamo prvu pomoć, otklanjamo jiggere, borimo se s parazitima i srećemo očajne ljude – samohrane, 15-godišnje majke s bolesnim bebama, gladnu djecu, nemočne bake i djedove koji su preuzeli brigu o djeci čiji roditelji su umrli od HIV-a, siročad čije majke su umrle pri porodu i mnoge druge tužne sudbine.

Zasigurno je teško svakodnevno se nositi s takvim tužnim scenama. Ima li načina da se pomogne, makar i ovako izdaleka?

Upravo kako bi se pomoglo tim nesretnim ljudima, započela sam projekt sakupljanja financijskih sredstava – donacija, koje će se iskoristiti za kupnju lijekova i plačanje bolničkih troškova i sl. Za ovu, nerijetko zanemarenu djecu, medicinska skrb i mogućnost školovanja vjerojatno su jedina prilika da se izvuku iz neimaštine i nastave koliko toliko normalan život. Na primjer, 200 kuna godišnje pokriva troškove školarine za jedno dijete u lokalnoj školi gdje će dnevno dobiti i doručak, 6-7 kuna osigurava 2 obroka dnevno za dijete u razvoju, par dječjih cipela po cijeni od 20-ak kuna omogućiti će da se izbjegnu povrede, infekcije i paraziti.

Koja je ideja?

Vjerujem da se slažete, usprkos tome što su oči javnosti usmjerene na loklane probleme dok se bijeda drugog (i ne tako dalekog) kraja svijeta zanmaruje, da svako dijete zaslužuje hranu, vodu, sklonište i barem osnovnu zdravstvenu skrb te osnovno obrazovanje. U našim mjerilima (novčanim jedinicama) vrlo je malo potrebno da se djeci u Ugandi to i omogući! Ja sam ovdje i želim pomoći, a ovo je jedan od načina da zajedno pokušamo spasiti živote nevinih ljudi i osiguramo svijetliju budućnost djece u Africi!

Vanja nam je osim stvarno tužnih fotografija posla kojim se kao volonterka u Africi bavi, ustupila i velik broj onih sa sretnim licima djece koja imaju tako malo, a opet im vlastiti osmijeh (iako to bilo jedino što imaju) nije teško podijeliti. Pitanje koje si možda postavljate je možemo li se svi i kako uključiti i pomoći Vanji? Vanja je, imajući informacije izravno sa terena, iskustva koja nekome, kako je ispričala, i život znače, pokrenula kampanju na Indiegogo life crowdfunding platformi. Do njezine kampanje i prostora za uplatu donacije moguće je doći putem poveznice: Vanja Matković – Help me to save lives of neglected Ugandian babies.

Z!

Što ti misliš? Komentiraj: