U oku samotnog šetača (Dravska park-šuma)

Šume su općenito mjesta na koja gradovi moraju biti ponosni, a još više moraju raditi na tome da očuvaju prirodu netaknutom. Što je grad veći i što je više betona, vrijednost mjesta čiste prirode bez puno upliva ljudske ruke trebala bi rasti. Varaždin je po hvatskim standardima grad srednje vličine sa otprilike 50.000 stanovnika. Vjerojatno najzanimljivije mjesto što se tiče zelenila na području grada Varaždina je Dravska park-šuma. Građani Varaždina, a posebno oni koji žive u gradskoj četvrti Banfica, trebali bi biti svjesni što se to nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Postoji savez udruga (link: http://www.dravska-liga.hr/), koji se bavi zaštitom rijeke Drave, porječja i njezinih pritoka te vrednovanjem područja budućeg rezervata biosfere uz tok rijeke Drave, Mure i Dunava.

Slika 1

No, nije sve, ili nebi trebalo biti sve samo na stručnjacima i znanstvenicima. Dapače, često se događa da stručnjaci izražavaju svoja mišljenja, provode razne projekte s ciljem uređenja prostora, ali ukoliko to nije u interesu gradskih vlasti, često se ništa od toga ne ostvari. U takvim scenarijima gotovo su uvijek najviše građani na gubitku. Oni su obično i jedni od prvih koji zamijete nedostatke uređenosti prostora. Dravska park-šuma uz šetnicu niz nasip je mjesto koje je često odredište šetača, biciklista, ali i ostalih ljudi koji su se došli odmoriti u prirodu, izvan gradske gužve i betona. Vikendima ima najviše posjetitelja, a posebnim prilikama kao što je obilježavanje praznika rada primjerice, nepotrebno je i spominjati iskorištenost tih prostora. Tada nastaju i najveći problemi što se tiče onečišćenja šume, ali se u konačnici sve uspije nekako sanirati – koliko radom nadležne komunalne službe, toliko i volonterskim radnim akcijama. Obično se tek takvim akcijama dublje u šumi može naći svakakvog smeća. Ništa nije dovoljno čudno za baciti u šumu pa onda možete naći gume, vreće s cementom pa i stari štednjak.

Slika 2

Definitivno je najgora situacija na potezu od glavnog ulaza (Vukovarska ulica na Banfici) u Dravsku park-šumu pa do mosta. Na ulazu u šumu stoji tabla s uputama što se smije, a što se ne smije raditi u šumi. Piše tamo da nema odlaganja otpada osim na za to predviđena mjesta, ali problem nastaje kad šetač ishvati za za to predviđenia mjesta ne postoje! Točnije, na potezu od spomenutog mosta do mosta Bana Jelačića postoje 4 kante za smeće, koje se nalaze uz novopostavljene drvene stolove i stolice. Uređena je na istom potezu i šetnica uz koju su također postavljene klupe. Točno niz šetnicu ne postoji nijedna kante za smeće, iako za time neupitno postoji potreba. Preko puta Drave, nakon samog mosta, gotovo ista priča samo još malo tužnija. Na prostoru sa ostacima starog zapuštenog kupališta, nekad popularnih dravskih bazena, ne postoji nijedna kante, ako ne računamo jednu omanju, vjerojatno za privatnu uporabu koja se nalazi na ulazu u prostor rafting kluba Matis ( https://www.facebook.com/RaftingKlubMatis/ ). Nešto dalje se nalazi i sada gotovo u potpunosti zarasla „trim staza“. Zbunjujuće u cijeloj priči s tom, jednom, rekreacijskom stazom je činjenica da, ukoliko se čovjek probije kroz prve zelene zapreke, naići će na gotovo novu, nedavno postavljenu tablu. Ne skrenuvši lijevo za rekreacijsku stazu, te nestavljajući se kretati još malo ravno i uspinjući se stepenicama, moguće je doći do „otoka ljubavi“. Iako ime zvuči lijepo, prizori baš i nisu. Taj dio sada izgleda kao bara, no u tome i nije problem. Bara je sasvim prirodna. Problem je ponovo čisto ljudski i ovag se puta radi o starim klupicama koje su potpuno devastirane i obrasle zelenilom. Te bi klupice, ako već nisu u potrebi, trebalo maknuti.

Slika 3

Kante za smeće na većini mjestima ne psotoje, a na drugima one pak nisu dobro raspoređene. Ljudi koji šeću pse, a takvih ima mnogo, nemaju gdje odložiti pseći izmet, čak i ako su dovoljno pošteni da ga samo ne ostave nasred šumskog puta. Uvijek postoji onaj savjet da, uzmete jednu posebnu vrećicu, stavite u nju sve smeće koje biste mogli “proizvesti” i nosite to do obližnje kante za smeće. No, što ako kanta nije toliko blizu ili je uopće nema?
Dodatno se kompliciraju stvari
ukoliko se zaputite nešto dalje, do Arene Varaždin i tamo zapazite kantu na udaljenosti svakih 20-30 metara uz samu dvoranu, više nego uz cijelo šetalište niz nasip. Šuma koja se tamo nalazi je Šuma Jelačićka. Uza samu dvoranu je dječje igralište koje je uglavnom prazno, a kante su uz rub betona. Mjesto zjapi prazno, kante postoje, uglavnom prazne.

Slika 4

Mogla bi se ovdje dotaknuti i tema inundacijskog pojasa s nasipom, koji se nalazi nasuprot Arene Varaždin. Razina vode je relativno niska, a ovih dana posebno te se taj prostor sada također koristi za šetnje, biciklizam, ribolov, i slično. Na kraju inundacijskog pojasa, već kod ulaska u Varaždinsko jezero, često je parkiran veći broj automobila na za to nepredviđenom mjestu. Postoji potreba da se vidi čemu još taj prostor može služiti.

Nije potrebna prevelika mudrost kako bi se shvatilo da nešto ne valja. Posve običan šetač može, korištenjem jednostavnog matematičkog postupka brojanja, uz trezvenu procjenu vlastitih potreba za vrijeme prosječne šetnje spomenutim prostorom, shvatiti problematiku zaštite okoliša na koju razne institucije i organizacije sve češće upozoravaju građane. S druge strane, kretanje javnim površinama, kao mogućnost korištenja tog dijela javne infrastrukture, osim osobne odgovornosti građana, podrazumijeva također odgovornost za prilagodbu te iste infrastrukture tom specifičnom sadržaju od javnog interesa. Sve zajedno podsjeća na činjenicu da se na osobnoj razini još uvijek premalo pažnje pridaje zaštiti prirode, a da, s druge strane, odgovorni za poticanje istog nisu spremni uložiti ozbiljan napor u pružanje mogućnosti građanima da prepoznaju važnost vlastitog sudjelovanju u zaštiti prirode. Betoniranje je još uvijek važnije od zelenila.

by Borna Kezele

Što ti misliš? Komentiraj: